Tek sad, ovako, bez povoda...
|
Došli muž i žena kod doktora i vele: „Doktore, živimo u malom stanu, imamo djecu i ne možemo više tako! Previše nas je....svi zajedno u malom skučenom prostoru.... Poludit ćemo svi skupa!“ Kaže doktor: „Nabavite si kozu i vratite se za mjesec dana.“ Nakon mjesec dana pojave se oni opet kod doktora. „Doktore, ali ovo je još gore! Djeca, koza....Mi smo na rubu živaca!“ „Prodajte kozu.“ I prodaju oni kozu i vrate se drugi tjedan. „Doktore, hvala Vam, mi smo se preporodili! Uživamo!“ Znači ak vam je doma gužva i nemate mira, nabavite si kozu na mjesec dana. Ovu narodnu mudrost sam već par puta (kad sam ostajao sam doma ili se rješio (ne)pozvane rodbine) htio prepričati, ali nije mi nigdje pasala....pa evo, tek sad, ovako, bez nekog povoda. ***** Pojavi se Junac pred svojim čitateljima i pita: „Znate li o čemu ću vam danas pričati (pisati)?“ „Ne znamo!“, u glas će oni. „E, kad ne znate onda ne morate ni znati.“ Drugi tjedan se opet pojavi Junac pa pita: „Znate li o čemu ću vam ovaj put pričati?“ „Znamo“, uzviknu ovaj put malo oprezniji čitatelji. „Hah, kad znate, ne moram vam ni pričat!“ Treći tjedan postavi Junac isto pitanje: „Znate li o čemu ću vam danas pričati?“, a čitatelji mudro odgovore: „Neki znamo, neki ne znamo.“ „Onda neka oni koji znaju, ispričaju onima koji ne znaju.“ I ovu prilagođenu pričicu (u originalnoj verziji glavni lik je hodža koji se obraća vjernicima) sam već par puta htio ispričati, ali mi nigdje nije pasala....pa evo, tek sad, ovako, bez povoda.... ***** Primjetio sam čitajući blogove da se dosta upotrebljavaju oblici poput „volem“, „ne volem, „hoćem“.... otkud to -em???? I ovo sam već par puta htio pitati, ali mi nigdje nije pasalo....pa evo, tek sad, ovako, bez povoda.... ***** Prije sam imao dosta samopouzdanja što se tiče mog pravopisa i uglavnom sam bio siguran jel č ili ć, –ije-, -je- ili –e-. No nedavno sam skužio da nije „slijedeća godina“, nego „sljedeća“ i to je potpuno poljuljalo moje pravopisno samopouzdanje (npr. „sljedeći put“, ali „slijedeći tragove vukova“). Od tog trenutka više za nijednu riječ nisam siguran; sjećanje, sijećanje, sjeća, sijeća, mjenjati, mijenjati, rješiti, riješiti, rješenje, riješenje....više nisam siguran ni u č-ć....pravopisno sam postao nepismen. Više ne znam ni jel ova posljednja rečenica uopće ima logike i može li se to tako reći. Ili je rečenica ipak poslijednja!? Ajajaj! E, ovo me ne muči tak dugo, ali mi nije pasalo u posljednjim postovima....pa evo, tek sad, ovako, bez povoda.... ***** Još nešto, ovako, bez povoda.... Vjerojatno ste primjetili da u tekstovima često nekaj „velim“. Konjugacija tog sinonima glagolu „kazati“ ide ovako: velim veliš veli velimo velite vele. Ali koji je infinitiv tog glagola???? Sličnu konjugaciju ima npr.glagol „željeti“ (želim, želiš, želi, želimo, želite, žele). Po toj logici ispada da infinitiv „problematičnog“ glagola glasi: „veljeti“. Moglo bi biti i „veliti“, ali meni i jedno i drugo zvuči vrlo glupo.... Pomagajte! |
