Nostalgija, brige, He-man, vojnikići, Winnetou, lopovi i panduri, tko se nije skrio magarac je bio!
|
Čini mi se da vas je malo zbunio jučerašnji post... Do njega je došlo sasvim slučajno i rezultat je jednog trenutka oduševljenosti. Naime, jučer sam kupio Tajčin CD pod nazivom „Zlatna kolekcija“ (moj treći kupljeni original cd). Kad sam vidio koje sve pjesme sadrži (Hajde da ludujemo, Smokvica, Bube u glavi , Moj mali je opasan, Dvije zvijezdice), nisam mogao odoljeti. Ali ni to nije bilo sve, za nagradu sam dobio i bonus koji sadrži tri spota od kojih je jedan, naravno, Smokvica. Kad sam ih pogledao bio sam očaran, osmijeh mi se razlio licem... Htio sam vam ukratko opisati sva tri spota te još kojom riječi spomenuti Tajči...vidite kak je završilo. Sličnu oduševljenost sam osjetio i kad sam nedavno, nakon više od deset godina, vidio špicu Pune kuće. Isto bi bilo i s Potpunim strancima ili Sledge Hammerom (zbog kojeg sam redovito propuštao prvih 10 min precata francuskog u osnovnoj, škola popodne). Slično se osjećam i kad pronađem neku igračku iz djetinjstva (vojnikiće, muppete, masterse i sl.) ili svoj crtež Winnetoua, Old Shatterhanda i Zelenka. Zašto? Valjda zato jer sam opet dječačić od 10-ak godina koji još uvijek nosi nadimak Junac i koji igra penzića na ulici, skrivača, rata, lopova i pandura... ah ta bezbrižna vremena! Danas mi se čine takvima. Ali nisu bila. Cijeli život imaš probleme, brige, nevolje. Kao beba dereš se ko lud jer ti je pala duda iz usta. Zaplačeš kad te mama ostavi u vrtiću, kad padneš s bicikla, kad ne dobiš čokoladicu. Nevolje prvog dana škole su slične. Pa onda prva trojka pa dvojka i napokon jedinica. Pa te muči lektira, pa ovaj test, pa onaj, pa upis u srednju školu, pa na faks, pa se sad moraš zaposlit. Pa krene stan, krediti, otkaz. Problemi sa ženom, djecom, hipotekom. Dođe penzija, postaneš udovac(-ica), pa te muče problemi tvoje djece, unuci... Sjeti se koje su te brige mučile prije deset godina. Sad misliš: nikakve, nebitne, beznačajne. Ali tad nisi tak mislio. Brige su uvijek tu. Vremenom postaju sve ozbiljnije, ali na tebe djeluju i dalje istim intenzitetom. Jedino mi se čini da su ljubavni problemi uvijek tu, slični, isti. Ne vidim preveliku razliku od doba moje zaljubljenosti u vrtiću pa do današnje. Vjerojatno bi mi i danas bilo teško reći Tamari Loos da je volim (nešto sam zapeo za nju u zadnje vrijeme *), isto kak mi je bilo teško to isto reći petogodišnjoj Hani (nisam pedofil, tad sam i ja imao pet). Ne želim ploviti preozbiljnim vodama, ali moram upotpuniti ovo razlaganje teorije životnih nevolja i nedaća: Jedino kaj te može opametiti (to ti, dragi čitaoče, nimalo ne želim) je stvarno (objektivno) ozbiljan problem npr. teška bolest ili smrtni slučaj. Tek onda shvatiš koliko su sve ostale brige nepotrebne i bezazlene. Ne kaže poslovica bezveze: „Zdrav čovjek ima milijun želja, bolestan samo jednu.“ Zato nemojte očajavati ma kaj god se desilo. Ništa nije nepobijedivo. Izgubih nit... valjda rekoh sve što htjedoh... I da... Ništa i nitko nije nepobjiv. Pa ni Federer, Ljubičiću! I prestani Ivane s takvim pristupom jer ga tak nikad nećeš dobiti! Ak ne misliš da možeš bit najbolji na svijetu, nemoj ni igrat tenis. Ja sam, osobno, umišljen (ili je to samopouzdanje?). Priznajem, imam veliko mišljenje o sebi i nekim svojim sposobnostima. Znam da imam i mana, ali sve u svemu, skromno se smatram nadljudskim bićem.  "I'm no Superman"... or am I? P.S. ispričavam se na upotrebi stranog jezika. P.P.S. Možda će se debeli Kinez zabrinuti za moje raspoloženje.....Mao T., sve je u redu, i dalje živim naslov ovog bloga... *podsvjesno, u nadi da se na internet tražilicama, kad se upiše njeno ime, moj blog pojavi prvi (trenutno sam 10.) |
