Veliki tjedan...
Sviće, srce titra zornicu velikom tjednu, na prozoru maslinova granćica
najavljuje uskrsnuće davno odsanjanog privida, dnevna putanja zora i suton
u nezaustavljivom nadmetanju, misao i osjećanje u kovitlanju mjesečevih mjena,
u vječno ponavljajućem prizoru početka našeg vremena u beskrajnosti božjeg sna…
Svijet se rađa u mojim očima, prasak, raspuknuće ništavila i sjedinjavanje tisućljeća,
u razvalini budnosti vidim potop, porinuće i plov bespućem grijeha i bijelu golubicu
koja objavljuje oprost. Na dnu oceana krhotine razlomljene boli, amfore u kojima,
od sebe same, skrivah grijehe, iza zjenica se događa ono očima ne vidljivo,
staza na kojoj oplakivah neučinjeno, put na kojem padah pod križem
sudbine i uzdizah se ka uskrsnuću mlade zore, da čujem rijeći
spasitelja… oče oprosti im, oni ne znaju što čine...
Jučer je bila cvjetnica, znamen Njegova ulaska u svetu zemlju i svetkovine cvijeća,
bratić, sestrićna i ja smo brali cvijeće, a onda ga preko noći ostavljali u vodi da
ujutro umijemo lica, nisam kao u djetinjstvu brala cvjetove, dobila sam strućak
pupoljaka trešnje, umila lice vodom bijelih latica, zamirisalo je proljeće i
objavilo vrijeme Gospodinovih muka do uskrsnuća i ulaska u
zlatno doba našeg vremena.
Dijana Jelčić
|
