Lein svijet

Na kraju dana kad legneš u krevet, prisjećaš li se trenutaka koji su ti se urezali u sjećanje? Prisjećaš li se trenutaka baš iz toga dana, ljudi koje si sreo, razgovora koje ste vodili, riječi koje su ti izmamile osmijeh na lice, zagrljaja za koje si htio da traju samo trenutak duže jer ti je tako lijepo bilo? Prisjećaš li se koliko si puta toga dana rekao neku lijepu riječ, udijelio nekome kompliment? Prisjećaš li se koliko si se puta nekome nasmiješio, koliko si se puta toga dana iskreno smijao, koliko ti je suza palo niz obraze od smijeha? Na kraju dana, jesi li stvarno sretan? Na kraju svakog dana, misliš li pozitivno? Misliš li na sreću, ili se ipak fokusiraš na to kolika se bol krije u tebi? Misliš li na drage ljude, koji ispunjavaju cijelo tvoje biće, koji ti samim svojim prisustvom crtaju osmijeh na lice, koji krpaju tvoje slomljeno srce, ili ipak misliš na one koji su ti slomili isto to srce, one koji ti upropaštavaju svaki lijep trenutak, one koji te tjeraju na suze, one koji jedva čekaju tvoj poraz? Misliš li na to kako ćeš nekome sutra izmamiti osmijeh na lice, obrisati suze, ili misliš kako ćeš nekome unijeti nemir i strah u um? Misliš li na probleme u ljubavi, na to kako ćeš izdržati bez voljene osobe kad se raziđete, ili smišljaš kako riješiti stvari, kako voljeti više i jače? Misliš li na svoje nagomilane neplaćene račune, kako zaraditi novac ili na svoje nagomilane loše misli, koje utječu na cijelo tvoje biće? Misliš li na svoje propuštene prilike, krive odluke, ili na postupke koji su učinili sretnim i tebe i tvoju okolinu? Misliš li na to kako će ti sutra izgledati frizura, kako ćeš se obući, ili misliš koliko će toplo i veliko biti tvoje srce? Misliš li na tragičnu smrt drage osobe, kako ti nedostaje, kako se tebi život promijenio (a ne njoj), ili na to da je njoj na drugom svijetu bolje, da ju tamo ništa ne boli i ništa ne brine? Misliš li da imaš toliko problema s kojima nikada nećeš izaći na kraj, ili na to da si sit, da imaš krov nad glavom, da si obučen i da ti je toplo? Misliš li da jedini živiš u patnji, da je samo tebi teško u životu? Znaj da svaki čovjek koga sretneš na ulici nešto voli, za nečim žudi i nešto je izgubio. Baš svaki čovjek ima svoju životnu priču, ima nešto što ga je promijenilo, ma koliki on osmijeh nosio na licu. Koliko god mu život izgledao bajno, ima svoju bolnu točku. Ima svoju tmurnu prošlost, ima u sebi tuge koju ne želi pokazati svijetu. Svatko živi svoju bol. Najbolniju točku, najskriveniju tajnu, najgoru istinu, nikad nikome ne govorimo, to je ono što znamo mi i naša četiri zida. To je ono što nam se uvuče u misli i nikako ne možemo istjerati iz svoje nutrine, ono što nas izjeda iznutra, što nam zadaje bolove u trbuhu, ono što je izvor većine glavobolja. Misli su čudo, drugi ih ne vide, ne čuju, ne osjete, a nama mogu uzrokovati i fizičku bol, mogu nam pomututi pamet, stvoriti probleme tamo gdje ih nema, mogu nas tako lako baciti na dno. Svi mi jednog dana, prije ili kasnije, kao sol na ranu, dobijemo udarac u svoju najbolniju točku, otvara se živa rana.
Tako padnemo, pa se nakon nekog vremena hrabro ustanemo. Opet padnemo, krenemo ustajati, ne došavši na cilj, opet smo na dnu ni ne znajući kako. Poslije toga postanemo tako krhki, da puštamo suze na svaku krivu riječ. Proplačemo nekoliko noći, krenemo u oporavak. Onda sretan period traje neko vrijeme. Nakon toga opet lagano tonemo sve do dna, pa opet ustajemo, jači i hrabriji. Ni ne primjećujući opet padnemo, ustajemo toliko neustrašivi da pomislimo da nam ovaj put nitko neće stati na put. Sudbina nas opet prevari i život bez imalo milosti opet baca dolje. Dakle, nije stvar u tome da prestaneš padati, već da svaki put ustaneš. Koliko god duboko bio i koliko god da je put do vrha težak, znaj da ćeš biti sretan, a sreća je smisao života. Bit ćeš sretan onda kad iz života izbaciš ljude koji su ti kvasili oči suzama, a približiš se onima u čijem prisustvu ne možeš biti ozbiljan. Bit ćeš sretan kad iz svog riječnika izbaciš ono: "Ja to mrzim" i "Ne mogu ja to", a dodaš u riječnik: "Hvala", "Oprosti" i "Volim te". Bit ćeš sretan kad nekome uputiš lijepu riječ, djelo, zagrljaj. Bit ćeš sretan kad drugome izmamiš osmijeh. Bit ćeš sretan kad prestaneš misliti na to kako si nekad davno bio sretan, a zaokupiraš se mišlju da je to prošlo, da nema natrag i da možeš opet biti sretan, samo ako želiš. Bit ćeš sretan kad shvatiš da je upravo sreća smisao života. Kako skupe stvari mogu biti vrijednije od onog trenutka kad ugledaš male mačiće, novorođeno djete, kad osjetiš nečiju istinsku ljubav, od mirisa proljeća, od čovjeka sretnog lica? Ne može se sreća zlatom kupiti. Svi novci, sva blaga, svi dijamanti ovoga svijeta ne mogu zamijeniti miran san, vedre misli i dušu punu ljubavi. Zapravo, najbogatiji si kad si sretan. Sretan si onda kad ti je savjest čista, kad ti iz očiju isijava ljubav i kad su ti misli pozitivne.
Upravo tvoje misli su te što te čine nesretnim, promijeni ih! Misliš da je za tvoju sreću kasno? Da je prošla "baba s kolačima" i da za tebe nema pomoći? O da, ima, za svakog ima spasa. S razlogom si na Zemlji, radi na svojoj psihi, izbaci zle misli, zakopaj sve boli, obriši suze, nasmij se i uvjeri sebe da si vrijedan. Misli dobro pa će dobro i biti.

Kad si na dnu, u suzama, lijen krenuti prema vrhu, sjeti se koji je smisao života. Sjeti se kako je to biti sretan. Nije li sreća bolja od tuge?
U redu je osjećati se tako kako se osjećaš. U redu je biti povrijeđen, ljut, razočaran, tužan. U redu je plakati, vrištati, psovati, izlijevati bijes na bilo koji način. Sve je to u redu, jer to što osjećaš, dolazi iz tvoje duše. A kako ćeš napraviti mjesta za ljubav ako ono loše ne izbaciš iz sebe? Kako ćeš krenuti dalje ako misliš samo na ono što te vraća u prošlost? Kako ćeš doći do vrha ako se ne mičeš sa dna? Sjeti se sreće koju si osjetio svaki put kad si došao na vrh, onog osjećaja kad si bio na cilju... Nije li bilo divno?

Oznake: misli, osmijeh, sreća, pozitiva