PROSTOR NEODABIRA

srijeda , 11.02.2026.

U pjesmama sve izgleda drugačije, ali kad pokušam govoriti iz sebe, ništa nije tako lagano. Dok čitam tuđe rečenice, čini mi se da razumijem svijet bez napora, kao da držim list papira koji još odolijeva vatri. Ja sam, međutim, papir koji već osjeća toplinu, koji pod prstima prepoznaje prve tragove pepela.

U mom "dvorištu" pepeo nije trag, nego zrak. Udišem ga, taloži se po meni, prekriva obrise stvari koje sam nekad jasno vidjela. Ponekad ga zamijenim za čudo, za sliku koja ushićuje, za privid svjetlosti. Zavaravam se lako, jer ljepše je gledati kako nešto sjaji nego priznati da tinja.

Drugi pišu o izgubljenoj ljepoti, o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se u tiho, napušteno srce. Ja ne pišem o tome kao o tuđoj priči. Ja sam to tiho srce. Ja sam prostor u koji se nevolja ponekad uvuče

Bez kucanja
Bez najave .
Bez potrebe

I dok čitam njihove riječi, pitam se jesu li i oni ikada osjetili kako pepeo postaje prostor bivanja a ne izbora ?



crtež: Pinterest

Poklanjam jutra drugima

utorak , 10.02.2026.

pjesme se pišu noću kad je tišina mračna
i nebo bez mjesečine : onaj koji piše ne treba gledati u mjesec
jer mjesec je lascivan i voli golotinju

postoje sretni ljudi jutra koji očima vole nebo
kakvogod samo neka je prostranstvo
da pogledom mogu uloviti boje pa i ne bile sunčane
šumovi ulice, zvukovi pražnjenja smetlarskih kanti
nečiji užurbani koraci stubištem sve je dio buđenja pa i ptica
slučajnica ako zaleprša ostavlja dojam da kljunom nosi riječi
još nenapisane pjesme i tako jutro poklanja detalje pretvorene u riječi
da si živ
da dišeš i promatraš promicanje jutra
da nisi ni Borges, ni SAE ,ni Baudelaire već netko drugi kojemu je neka Poludjela ptica
ispustila iz kljuna svežanj novih riječi
.-.-.-.-.-.-.-.-,-
meni se događa da zanemarim jutra koja poklanjam drugima
a sebe ogrnem mrakom , tišinom
- poklanjam se svojoj samoći -