nedjelja, 09.04.2006.
Zašto smo mi tu?
U posljednje vrijeme sve više razmišljam o smislu života i o potezima (pravim ili krivim) i o njihovu utjecaju na život. Zašto smo mi tu? Da učimo, pa radimo, pa se udamo ili oženimo, imamo klince i unuke i na kraju umremo, mirni jer smo nastavili svoju vrstu i nekad nešto radili. Ne znam, sve mi to zvuči ok, ali opet...što je fakat zanimljivo raditi sve po ps-u?
Sada, kao što sam već pisala, radim po cijeli dan. Nisam pisala neko vrijeme jer sam pregovarala o nekoj promjeni posla. Ista struka, druga firma. I tada se ispred mene našlo mnoštvo pitanja. Iako sam mlada i recimo perspektivna, ja sam si počela postavljati glupa pitanja tipa što ako firma propadne, što ako mi se ne svidi, što ako ovo, što ako ono. Jasno mi je da si netko od 50 godina postavlja takva pitanja, jer na tržištu rada nema više mjesta za starije. Onda sam razmišljala o tome koliko sam se u biti vezala za sadašnju firmu. Volim doći na posao i da me svi lijepo pozdrave i počavrljaju sa mnom, od portira, tete u bircu do kolega. Osjećam se kao kod kuće, a ja sam inače sentimentalna budala koja se za svakakve gluposti veže. A onda je opet došlo na red pitanje, što ako ostanem tu i kasnije shvatim da sam ipak trebala otići. Nisam navikla biti tako nesigurna. Prije sam uvijek znala što je dobro za mene. Počinjem razmišljati kao netko tko je stariji od mene barem 25 godina. Upala sam u kolotečinu....a to je fakat užasno. Trebala bih i dalje biti divlja i uživati u životu. Izaći vani, bez obzira što sutra ujutro radim. Zabrijati s frajerom bez obzira što mi je odmah jasno da s njim nema nikakve budućnosti. A ja to više baš i ne radim. Ne da mi se započinjati nešto čemu ne vidim neku budućnost. Možda to jest pametno, ali u sve manje stvari ja vidim budućnost. Postala sam tako stara i suviše svjesna surove realnosti u kojoj živimo. Još sam je bolje upoznala od kada radim kao novinar. Da znate samo kakve priče i životne sudbine svakodnevno čujem. I onda se idem boriti za njihov boljitak, ali tko se bori za mene? U poslu sam okružena tugom i jadom, svi moji frendovi trenutno prolaze kroz neka tužna i teška razdoblja. I toliko sam se okružila njihovim problemima, da sam svoje u potpunosti zaobišla. Ma, u biti nemam ja ne znam kakve probleme, mislim, svi se daju riješiti. Ali ne razmišljam o sebi, ipak treba proanalizirati što se to sa mnom događa. Mislim da me u biti smlavilo sve to jurcanje. Sada zovem frendicu kojoj je tata umro, nakon nje frendicu kojoj se baka sve više približava svojim posljednjim danima, pa onda frendicu koja preispituje svoj brak, pa frendicu koja je prekinula s dečkom i ne može nikako biti sama jer je zašora depresija. I nakon svih tih razgovora ja sam gotova. Iscijeđena kao krpa. Ništa, samo praznina. Zašto moramo proživljavati tako ružne stvari? Vjerojatno da nam život ne bude isprazan i dosadan. No što to onda radi nama? To da se zatvaramo u sebe, da nastojimo izbjegavati određene životne situacije kako bismo izbjegli bol. Gle on mi se sviđa, ali neću biti s njim jer sam s prošlim patila. Gle, ovaj posao zvuči zanimljivo, ali što ako firma propadne, pa se nađem nigdje. I tako zarobljeni u nekim svojim zidinama, koje godinama gradimo, vjerujemo da ćemo na taj način izbjeći bol. Ali ne, ona opet nađe put do nas. I tako se sve vrti u krug.
Uvijek sam govorila da mi neće biti bed ako umrem recimo danas, jer sam proživjela fakat masu toga, probala većinu stvari koje su me zanimale. Sada ne znam da li isto razmišljam. Imam osjećaj da mi nešto veliko nedostaje u životu. Samo što ne znam što točno. Ponekad se znam osjetiti tako usamljenom, a ne znam zašto, jer sam vječno okružena ljudima, i to ljudima kojima je stalo do mene. To je valjda posljedica mojih vlastitih zidina. Bivši mi je dečko rekao da je morao probiti milijun mojih štitova da bi me dobio. A ja znam da ih svejedno nije sve probio, jer se čak ni njemu nisam prikazala sa svime što jesam. Jer ako ne zna sve o meni, ne može znati moje slabe točke i ne može me povrijediti. Čak i ako me povrijedi neću mu to pokazati, jer zašto bi imao čime likovati?
Mislim da se nikad u životu nisam ni u jednom trenutku u potpunosti prepustila. Znate ono, ponašat ću se kako hoću i baš me briga što će bilo tko misliti o tome. E pa moj je problem što mene fakat ne zanima previše mišljenje drugih o meni, ali sam jako stroga prema sebi. Ne brine me da ću ispasti glupa pred drugima, već pred sobom. To bih si teško oprostila. Svoj sam najveći neprijatelj i najgori kritičar.
Evo kako sam se prestala zamarati sitnicama iz života. Imala sam vezu nadaljinu i pisala sam dragom svaki dan. To jest, pisala samo non stop i onda kad bi se skupilo materijala bih poslala. I recimo, došla bih s faksa i onda s oduševljenjem ili razočarenjem pisala o nekim stvarima. Kada bih na kraju pročitala sve što sam napisala, shvatila sam da svi ti trenutni osjećaji dan poslije ne znače ništa. Kad bi me netko naljutio, sva bih se uzrujala, i toliko se zamarala s tim, a sutra se ne bih ni sjećala toga. Zato me više ne opterećuju takve stvari, pa se sad opterećujem još većim glupostima, kao životnim. Mislim da je zato muškarcima malo lakše, oni se ne opterećuju toliko glupostima. Puno su jednostavniji....
Mislim da sam sada svašta tu napisala. Ne čitam što napišem, jer bih vjerojatno sve izbrisala. Misli mi lete s mjesta na mjesto. Počela sam s zašto smo tu? Završila s tim kako su muškarci jednostavni. Tako je i inače, opterećujem s nekim problemom, krenem razmišljati kao da ga riješim i na kraju shvatim da sam našla mnoštvo drugih gluposti.......
- 10:40 -
