san o djetinjstvu i san o ljetu
|
sanjala sam da sam listala slike iz najranijeg djetinjstva kojeg se sjećam, oko 3-4 godine, prije škole, ljeta koja sam provodila na hvaru, ljeta od pola godine. obožavala sam to mjesto, tu kuću, tu konobu, tu terasu, tu tvrđavu, luda zvona s tvrđave (pogotovo na sv.lovru), plaže, mostiće, mistiku, lijevu stranu mjesta koja je uvijek bila zamračenija, desnu koja je čuvala jahte, dućane sa čudnim igračkama, malim plastičnim figuricama pasa i svime što mi je mama uvijek kupila. kantice i lopatice za pijesak, nekakav plastični mlin u koji sam buljila cijeli dan kako se voda prenosi, mali plastični čamčići na terasi u kojima sam se cijeli dan namakala. velike stare ladice u velikom starom kredencu s kojeg je otpadala bijela boja, vlažna i hladna konoba s mnogo zanimljivih tajni, bunar u kuhinji koji bi ponekad otvorila i pljunula da vidim koliko je voda daleko. tajnovite šikare oko srpske kuće par metara ispod naše, nije bio 5 godina. teta danica s domaćicama i teta seka s mačkama... prostirke na kojima smo ležali u hladu borova na mini i milni, plave sa žutim prugama.. mamin badić, rozi sa crnim prugama. mamine naočale, one koje ja danas nosim. moj badić, samo donji dio i pijesak koji mi vječno ulazi u gaće i onda svako malo skačem u more. more u hladu borova, a na plaži poslijeratnih godina, osim nas, mještani i par zagrepčana... sjećam se svakog zvuka svakog zrikavca i svake smole koja mi se zakeljila za prste... dana kad smo išli u soline pa jeli pomfri prije odlaska na ploče, gdje je bilo svakakvog kamenja za trganje... toplih bublica s marmeladom spremne za iduće jutro koje su nas uvijek dočekale kad bi došli iz zagreba nakon sto milijuna sati vožnje po starim cestama kasno u noć.. jelse u rano jutro i toplog kakaa na rivi... i onda sam listala te slike i užasno me neopisivo to razdoblje, ta ljeta, uvukla su me u sebe. osjećala sam se kao da sam propala na razinu podsvijesti gdje sam bila u tom trenutku, tim trenucima i potpuno sam osjećala kako sam se tad osjećala, i bilo je tako realno kao da sam bila uvučena u sebe tad, ali kao da sam ja tad bila unutar sebe sad. i jesam, jako duboko i ista sam, jako duboko kao da su sva vremena koja su prošla, uključujući to najranije, pohranjena u meni, kao da nikad nisu bila osim kao sloj mene u ovom svijetu. kao da... mi je cijelo srce uronilo u to razdoblje i sjećam se u snu, gledala sam slike i dirala ih, pokušavala u njih ući, da se sve to odvije još jednom, da se osjećam tako zaštićeno od braće i zaigrano u pijesku i opijeno suncem i spavanje popodne u hammocku i ogroman magični zahrđali ključ od konobe sa specifičnim srcolikim oblikom koji nikad nisam mogla sama namjestiti u tu ključanicu, bio mi je veći od ruku... podsvijest je tako čudna stvar nekad uhvatim taj duh hvara ranih devedesetih, dok su rijetko koji ljudi išli na more, dok nije bilo turizma ni kuća, u zabitim mjestima dalmacije, na podu borovih iglica u osamljenim valama, ta mistika, ta prirodna mistika, bez plastike, bez suvremenosti, ta bezvremenost, to ljeto, taj miris mora i borova i šum zrikavaca taj otočki život nema boljeg |
