jedva tipkanje
|
kad odeš na prvi trening, kao da dobiješ očitovanje svojeg fizičkog stanja. znaš da si u kurcu, al ne znaš kolko točno. onda vidiš crno na bijelo. i vidiš da si daleko od onog gdje hoćeš bit. i probudi se ona dobra stara žudnja za kondicijom i gotova je stvar, ne staješ dok ne stigneš. sjetiš se kakav si bio prvi put kad si došao ikad- puno puno lošiji. sjetiš se kakav si bio nakon par mjeseci- puno puno bolji. ali na neku foru lošiji nego što si sad. kakav ćeš biti nakon par mjeseci sad? postoji to nešto u boksu što te žari na najdubljim razinama, čak napaljuje. boks izaziva ovisnost. jednom kad se počneš borit protiv sebe, vidiš samo izazove i žudiš za križanjem s liste sve što postigneš, a lista samo beskrajno raste i ne staje. to je sport koji ti trenira živce prije svega, ne postoje prečice. moraš iznojit određenu količinu znoja i istegnut određenu duljinu tetive, da bi došao tamo. da bi došao na mjesto kontrole, gdje počinje prava borba. onda kad te ne jebe konda i kad možeš izdržat trening bez stajanja, tu je igra. tu je boks i tu si boksač. tu samo poliraš snagu, brzinu i tehniku, a razvijaš taktiku. boks je i meditacija. jebo me pas, preskakat uže 5 rundi je meditacija. osim što se boriš protiv sebe fizički da ne skapneš i da ti slezena ne iscuri kroz pore, što je gore- boriš se psihički. moraš se dovesti u stanje potpunog sada, u kojem ne brojiš sekunde kako prolaze, jer onda nikad ne prođu. koncentrirat se na dah- što te čuva i od skapavanja. ostat fokusiran, zapiljit se u nešto. ma preskakanje užeta. sve. trčanje, snaga, velika sredina 40minutna u kojoj udaraš i udaraš i udaraš i ništa drugo ne radiš osim toga, pauze su minimalne, vodu ako posrkneš ti je slabo a žedan si ko sahara i onda se kontroliraš koliko možeš, treneri koji ne da imaju oči na leđima nego predviđaju kako ćeš reagirat na što jer ti poznaju svaku stanicu u tijelu. danas trener hoda po dvorani dok smo držali ruke gore i odjednom gurne frajera koji je blizu mene, frajer zatetura unatrag i ja brzo stanem na prste, prebacim težinu tijela prema naprijed (trener to radi da te opomene da ne stojiš na punom stopalu nikad, pa ni na zagrijavanju) i on dođe do mene i kaže mi- tek si stala na prste kad sam njega gurnuo... a nije me jebeno ni vidio, al zna. pola sata kasnije- štae, standardno? opet isto? uvijek ga iritira dok na shadowu bacam iste kombe udaraca. a jebemu miša kak on to spazi, a čak ni ja ne spazim. a vidio me nije cijelu sezonu, ali točno zna sve i sjeća se svega, nemreš izbjeć strašnom sudu. zna kad stvarno ne mogu više, a zna kad je to lijenost (a ja ne znam da je to lijenost dok mi on ne zaprijeti pa ne upregnem zadnje atome snage). pomiče ti granice, radi to namjerno i uživa u tom. uživa u tom da te ruši, da bi te mogao izgraditi. ali ti si jedina djevojka i znaš da neće bit tolko strog kolko prema dečkima. baš me zanima kak će se ovi novi dečkići preobraziti i kak će se nosit s tim. a stara garda, stare priče u novom domu, već znaju sve parole napamet (a i dalje pale)... "kak ti je slabo a najmanje od svih radiš" dere se on na starog našeg koji blijed u faci čuči i trese se, nemre više. ali ne........... |
