pipsi u šiću
|
šta reć, mnogo tog me veže za taj zaprešić. neka tužna sjećanja, a u sasvim drugoj kategoriji i neka odlična (ekstremna poker noć kod sandre/ ekstremna ljuljanja u plavom parkiću poslije kojih mi je bilo zlo), ali za mene je prvenstveno to grad mojih prijateljica. uvijek ih zamišljam u sigurnom okrilju gradića kako sjede, klafraju i kafenišaju u kvartovskoj birtiji i to je oke, zbrinute su. išla sam tako ja u grad svojih prijateljica, poznatom cesticom i brundavim autom, da vidim svoj najdraži zagrebački bend. u nekim trenucima svog života bila sam sklona reći "najdraži" bend ali ta tendencija mi lagano jenjava, tj. nestala je, pa neka bude najdraži zagrebački, a nekad na kratak period i najdraži. (o tome svjedoče brojke na čartu last.fmskom, s tim da to nije ni blizu neskroblanom realnom sažvakavanju svih njihovih albuma, ali to je uvijek tak i zna se to da je tako) prvo, da se razumijemo, pipsi imaju odličnih pjesama. i sve te pjesme kao da imaju nešto zajedničko, nekakav lagano eksperimentalno iskren moment. liriksi su pomaknutiji, struktura pjesme nije vrlo očita kitica-refren-kitica-refren-kitica-refren-refren-no-no-no-no-nogomet, generalno im duše dolaze više do izražaja. i to maksimalno talentirane duše. a bez obzira na to što su većinski takvi, na koncertu zasjaji njihovo pravo lice samo par puta. zbog šugave plejliste. ja ne znam zašto su toliko ufiksirani u isfuravanje tih starih jednoteistih stoputsmoihčuli hitova, koji su redom: seks u školi, supermama, nogomet, gume na kotačima, ljeto 85 (ok ova mi je osobni favorit pa nemojte skidat), jedan od nas (ova mi je isto, al ne bi li bilo bolje umj te ubacit recimo motorcycle boy il neku taj sjajnu pozitivu s boga) i onda vidiš kak uživaju kad izađu iz tih okvira, vidim im na facama dok zabriju u neko jammanje da je to ono pravo, to je ono zbog čeg sviraju, da izjebu te bubnjeve i kljave i basove i gitare do krajnjih granica, i to se tako osjeti, odjednom nalet energije, više nije sviruckanje po špranci neg ono, ajmo zato su najbolje stvari koje su jučer odsvirali bile s novog albuma, a najbolje stvari koje su jučer odsvirali bile su narko i trubač. meni najdojmljivije, tj. a stvari s novog albuma su prštale entuzijazmom i zasjenile su sve ove koje smo čuli sedamsto puta. i bolje su. jebo me pas, bolje su. možda svi seru da im nije u rangu s bogom ili fred astaire ali bome je nadrangirao sve ove hitove koje drillaju sa svakim koncertom. a molim vas, da nikad ne sviraju drveće i rijeke, to mi nikad neće bit jasno. no dobro. volimo vas svejedno. ripper je zdero trubača koda je posjeduje, a u biti ju i posjeduje, mislim, priča o sebi. to se isto kuži. volim kod rippera što se zajebava i što slaže nekakve glupave face dok odrađuje (a time i zabavlja mene i valjd ostatak ekipe), a dok je uživljen je uživljen u pičku materinu. dere se i skače i pleše i sladak je dok mrda dupetom. baš je lik. baš izgleda kakav i jest. znate one ljude koji izgledaju kakvi i jesu? (ako nisu i svi takvi..) upali obrazi, hlače vise na pol dupeta, slatke šuzice, uvijek namrgođen al uvijek al svejedno totalno profi, u muzici je i brije brije brije. baš sam si mislila kako vjerojatno ne bi uopće kužila takvu briju da ju vidim pred nosom i u svom društvu, vjerojatno bih pokušala spasiti takvu osobu nekim glupim nije-sve-tako-crno floskulama ali takve ljude treba brijem pustit da budu ono što im najbolje stoji- seksi. zato tak i briju, nije njima tak loše, skuplja pičke. eto, to su moja razmišljanja o jučerašnjim eksplozijama zajedništva, al sam sigurna da je bilo bolje u vintageu i da će biti bolje u tvornici, no nahranila sam se dostatno pips vibrama, i sad slijedi ponovno preslušavanje sladorija koje se Meni najviše sviđaju i maštanje da će ih jednom ipak odsvirat live, za nas koji se nadamo... |
