baš me zanima
|
šta bi moj stari zabrijo da mu kažem to što si ne znam povrijeđenog ega/ razočaran/ nešto treće ovisi isključivo o tome što ti briješ tko si ti. to tako zvuči jebeno apstraktno i nekak jako jako deducirano i jako kruto i na prvi pogled nema neke veze al onda kad kreneš razmišljat o tome te sam baca dublje i dublje šora te sa svih strana, što dulje te baca to ti je teže to si osjetljiviji to je bolnije to je vrućije kao da te vatra zahvatila i želi ti spaliti cijelo tijelo mic po mic sam zahvaća sve više i više i trenuci u kojem počneš kužit taj cijeli koncept znači do tih trenutaka nisi kurca kužio sve se odvijalo samo po sebi naprezao si mozak danima tjednima mjesecima da skužiš šta je to šta to znači al đabe ti mozak đabe ti sve šta vjeruješ kad te šupi istina u facu da je stvarno sve sam stvar u tome da li se dovoljno poznaješ? da li znaš tko si? da li fakat, istinski, stvarno znaš tko si? što si? tko promatra ovo sve? tko je onaj koji sve percipira? i onda- kad te to dovoljno izjebe u mozak posljednje pitanje: tko promatra promatrača? quid custodiet ipsos custodies? who's watching the watchers? think about it, man agh... i onda dani kad uopće ne spoznaješ to. nakon što dobiješ kratki glimps, okus, miris oko toga šta se tu radi uopće slijede mjeseci suše uvid u istinu ti nije dovoljno stabilan i jak, novo ti je sve to, ne vjeruješ u potpunosti, naslućuješ ali se ne predaješ tome (a predaja je tu apsolutno ključna) ego te usiše nazad ko velka riba malu šta je apsurdno jer si ti taj koji je vječan i beskonačan a ego je potez na praznom platnu i onda žeđaš ko košuta vode napit se iz tog izvora al dobivaš samo kapljice, putuješ i putuješ i tražiš nešto što je tu cijelo vrijeme uvijek jest i uvijek će biti (ali ne prepoznaješ to još...) i onda... se ušuškavaš kao dijete u toplu ninalicu mic po mic u istinu čistiš se s njom kao s najbistrijom vodom i na trenutke... ti je skoro pa potpuno jasno- u onim trenucima nakon duboke meditacije ili proširenog inquirya ili... i onda znaš da si ti tolko nebitan u ovom pitanju tko si TI i da tebe u klasičnom smislu osobe u biti ljudi moji- uopće nema... i to je tako urnebesno smiješno i cijeli svijet koji te okružuje je takva komedija usudila bih se reći- božanstvena komedija da je to neopisivo nešto... gdje sam sad? ne znam... koja "ja" danas sam se vratila s treninga- cijeli trening sam ponavljala treneru u sebi žao mi je, oprosti, volim te, hvala jer je bio tako osobito agresivan i nervozan- a bili su samo dečki.. i ja naravno one of the guys, al znate onaj tip agresije koji vam pomuti um tj meni se nikad to nije dogodilo ali kad gledaš na nekog tko ima pomućen um od ljutnje i takva čista oštra crvena ljuta opasna neumoljiva pomućena luda ljutnja da pali sve oko sebe i prić joj možeš samo tako da ju prvo malo vodom preliješ i fakat me isisalo to (a smiješno šta se uopće dam usisat i tko je ta koja se da usisat) i dođem doma nakon kaj sam hengala s bratovim frendovima i bratom znači vrlo alfa muškarcima hengerima kulerima dečkima iz kvarta koji su postali uspješni i sad kuju planove za skijanje i jedrenje spustilo me sve to u neki vrlo organski zemaljski svijet uzemljilo me ko muhu stanem pred ogledalo sjetim se mame uhvati me brutalna tuga jer mi fali i odjednom u srcu ono bam maja ne hvataj se za to znaš dobro da su to sve brije znaš dobro da je istina puno drukčija od tog kaj ti sebi briješ a istina je da je mama samnom i da mi šapuće to što zamišljam da mi govori i odjednom vaaaaaaaam padaš iz sebe nazad nit nema tebe koji može past i onda se baš pitam šta slijedi da li će tako jednom biti uvijek? a smiješno, jer svo ovo vrijeme- i je uvijek. a sve je prožeto ljubavlju, sve je ljubav, ljubav je istina. |
