thoughts on a particularly hard thursday morning
|
sad, u sumraku njenog života ne mogu vjerovati koliko nam je dala ne može ništa više osim ležati da se ustane iz kreveta treba joj nekoliko minuta jer ju kosti toliko bole a predivna je kroz oči joj sjaji ljubav i dalje ništa se ne gasi u njoj brine se za mene kao što se uvijek brinula idioti u bolnici joj žele dati morfij stalno ju pitaju jeste li počeli mršaviti? ne želim da ju itko to pita ikad ne želim da joj itko daje išta htjela bi ju zagrliti i zaštititi od cijelog svijeta htjela bi da zadnje dane provede na južnoj strani hvara a ne ovdje na ovom usranom krevetu u ovom usranom polunamještenom dnevnom boravku u ovom usranom suhom gradu punom usranih suhih ljudi uvijek je pričala da mašta o osami uz more i polja lavande južna strana hvara mislim da je vidjela nešto više od svih nas- da ništa od ovog nije bitno i da ne moramo ništa u ovom životu sve više shvaćam da nikad nije odrasla i dalje joj iste boli naziru kroz pogled kao i kad je bila dijete koje je odraslo samo bez roditelja i izimproviziralo put kroz život, ostalo netaknuto i čisto nježno i puno ljubavi za cijeli svijet ponajviše naivno neki dan smo gledale na rubu znanosti i neki čovjek je pričao o tome kak se duše ponekad u toj nekoj međudimenziji dogovore da zamijene uloge- da djeca postanu roditelji a roditelji djeca i onda da se događa da djeca roditeljima govore što da naprave i onda smo se smijale jer ona nikad ne zna što bi jer je dijete i uvijek proviri glavicom kao srna u moju sobu i sjedne mirno na krevet i pita me nešto što ju muči i onda joj ja dam savjet jer sam ja stručnjak za ovozemaljske stvari koje ona teško vidi kad je toliko iznad nas a teško vidi zadnjih godinu dana. teško hoda, teško diše, najdraža stvar na svijetu joj je kupanje, što ove godine nije mogla. i to je takva sprdancija života, na kraju, kad ti najviše treba- ne možeš na kraju kad si se toliko napatio, kad si umoran od svega i samo želiš odmor, umjesto nagrade dobiješ kaznu liši te svega apsolutna okrutnost prirode. moja mama je mene naučila najvišim istinama naučila me da štogod da bude da će bit okej i zato se uopće ne bojim za nju ovo mjesto je ionako preusrano a ona poznaje najvišu težnju od svih, onu duhovnu koja te spaja s bogom i ljubavi, a udaljava od materijalnosti takav blessing a takav jebeni curse moja mama mi je dala ljubavi kao biće biću i zaboravila sam da mi je mama, jer će u nekom drugom životu biti nešto drugo (iako ne vjerujem da će preć u drugi život, jer je gotova s karmom i bio bi čas za prebivanje u ) i vidim ju sad samo kao vječnu svjetlost tako sam neopisivo sretna što ju znam i što postoji, da bi bilo preglupo da to obešćastim whine-anjem i cmizđrenjem i cendranjem, stvari su toliko veće nego što ćemo mi ikad moći percipirati želim biti uz nju i ne želim biti usrana neg želim biti njena splav da što lakše pređe. |
