nitko ne voli bit statist
|
čitaj to skoro uvijek znači gubitak kontrole sjedim pred kompom sad i jedem twice sladoled od vanilije (drugi put da sam si izvadila danas) nakon što sam pročitala jutarnji 5000.izdanje i razmišljala o tome 1) zašto treba bit 5000.broj da novine budu onakve kakve trebaju bit (pune zanimljivih članaka a ne da su pune smeća a prazne zanimljivih članaka) i 2) kak sam preumorna da se uključim sjećam se dok sam bila manja pritom mislim na razdoblje 8.razreda prije nego što je sve otišlo u kurac i prije nego što sam spoznala izgubljenost u svijetu sam znala brijat na politiku i događanja u svijetu i prštala sam od stavova i produbljivala sam ih revolucionarskim štivima i idoliziranjem ideologija i onda sam spoznala u svom razvojnom procesu da je bilokoja dogma nužno lažna jer dogma kao takva nije moguća niti je ideologija niti je istina i onda kao da sam u nekom trenutku apsolutno odustala od potrage za objektivnom istinom i skoncentrirala se na potragu za subjektivnom istinom onom o kojoj ne možeš pisati članke i eseje nego eventualno poeziju i romane i to mi je stvarno težak zadatak životni jer tolko ovisi o energiji koju nosiš u sebi a koja je toliko podložna vanjskim utjecajima i onda recimo primjerice primjer iz stvarnog života fotografija koju volim i štujem i uživam u njoj ali znam da sam samo 1/7 dana sposobna za nju ostatak vremena se tjeram jer mislim da samo osoba očišćena od nebuloza može jasno izraziti misao kroz umjetnost i možda je to moje vjerovanje zapravo većina ljudi vjeruje upravo suprotno ali ja znam da je to moja subjektivna istina i da ne mogu umorna da ne mogu pod pritiskom i ne mogu dok god postoji nešto nerazriješeno što me muči ne mogu gledati na to kao na razriješeno i prikazati to čistim kroz objektiv jedino dok se odmaknem mogu a to je mislim jedan od u isto vrijeme najzahvalnijih i najzahtjevnijih zadataka u životu mislim da jednom dok stanem na loptu da ću moć i to điba moć sve što poželim izvršit s jednakim elanom koji se javio u trenutku ideje prije izvršavanja ovo je tolko retardirano i komplicirano ne znam šta želim reć uopće zapravo želim reć da sam bar skoncentriranija i više u sebi i više u centru sebe i manje statist da mogu djelovat kao tih par autora điba raznotematiziranih tekstova koje sam maloprije pročitala želim se počet gledat kroz glavnu ulogu ne kroz sporednu i ne želim nikad prestat slušat ovu najljepšu pjesmu http://www.last.fm/music/The+Cure/_/Pictures+Of+You I've been looking so long at these pictures of you That I almost believe that they're real I've been living so long with my pictures of you That I almost believe that the pictures are All I can feel There was nothing in the world That I ever wanted more Than to feel you deep in my heart There was nothing in the world That I ever wanted more Than to never feel the breaking apart All my pictures of you  sjećam se u ateni dok sam lunjala sama gradom (najboljih par sati by far ikad) sam zalunjala u neki dućan sa stripovima i tad sam tako htjela naić na nekih 7 autora američkih indie stripova više se uopće ni ne sjećam koji su ni zašto sam ih htjela znam da je jedan bio burns a umjesto toga sam naišla na niz nekih američkih indie stripova apsolutno nepoznatih autora i stoje mi na polici par njih sad a bio je jedan o dva tinejđera koji čekaju da izađe novi cure album u 80ima ili 90ima autobiografski pred dućanom s pločama i to je odredilo cijeli šmek moj prema cureu otad nadalje teen zabrijavajuć i tužan ali jednako toliko lijep nježan i iskren bend there was nothing in the world that i ever wanted more to bi i ja rekla |
