zašto volim pink floyd
|
postoje određene stvari koje me vežu uz djetinjstvo, određene stvari. ne znam kako da ih drukčije klasificiram, u ove stvari ulaze pink floyd, james bond filmovi sa seanom conneryem, određeni trenutci koje sam provela na određenim mjestima. allen ginsberg i jack kerouac s jedne strane, plišane igračke s druge, a s treće miris borova, cvrčci i pločano kamenje na plažama. zalasci sunca na plaži i zvijezde koje se vide bez interferencije gradskih svjetala. nekomercijalizirani hvar i hvar. hvar. hvar. mlada mama, mali brat i isčekivanje igranja picigina s prijateljima na praznim nedostižnim pješćanim plažama i prvi put kad sam otkrila pink floyd je bio prvi put kad sam išla u british council sa frčkavom kosom, vjerom u sve ljude i kako ću se sprijateljiti sa svima, imati svoju ekipicu, ić po moru i vječno filozofirati o glupostima. sve mi je bilo lijepo tad, imala sam snove o tome kako ću jednog dana, kad mi roditelji to dopuste, s prijateljima ići na vis i hvar i mljet i slušati led zeppelin u autu kabrioletu na putu prema zabitoj plaži kako će mi neki predivni dečko čitati poeziju na kamenoj plaži pod zvijezdama, uvijek ili poezija jima morrisona ili allena ginsberga, kako ću se boriti za bolji svijet a danas kad to sve zamislim osjećaj koji dobijem je tako dalek od tog pročišćenog idealnog osjećaja koji bi dobila pri maštarenjima dok sam bila mlađa. nitko više nije boem, čak ni ja. nije mi to fora, bitnike je preuzela mlađa generacija, a ja brijem na totalno suprotne i teže stvari. šta mi danas znače doorsi osim pjesama koje sam čula već tisuću puta. šta mi znače pješćane plaže kad ih nikad ne vidim u kontekstu u kojem bi htjela. gdje su napuštene kuće, gdje su grupe savršeno kompatibilnih prijatelja, i gdje je taj savršeni jim morrison dečko? tako je daleko vis, tako je daleko sve, a najdalje osjećaj išćekivanja savršenog tinejđerstva. a još dalje od toga duga neobuzdana kosa kojoj sam zdušno težila kao mlađa. cijelo vrijeme si brijem da odrastanje nije dobro jer gubiš ideale, gubiš principe i postaješ tup a sama sam u zadnjih par godina "odrasla" do te razine da me sretne nekad mlada ja bi mi rekla koji kurac daj se sredi preozbiljna si i previše briješ na pizdarije koje ne donose sreću, previše briješ da si odrasla. drito to. svijet još treba bit nevin i čist i vesel i idealiziran bar desetak godina. i onda pogledam đejms bonda sa šonom konerijem i drito poželim imat takvo tijelo i takav badić i takvog macana i takvo sve mlado i blesavo i veselo i starofilmski i osjećaj mi se javi u utrobi ko kad slušam floyde i osjećaj mi se javi u utrobi ko kad me niš ne jebe previše ko kad imam osjećaj da sve ide kak treba ko kad sam imala osjećaj onu jednu večer na skavillu i sve one večeri kad sam ljetovala sa starcima i sjedila sama na plaži s frčkavim kečkama i čitala on the road išćekujući sreću jednog dana kad ću imat 17 a imam 18 17 je prošlo ko kad imam osjećaj kad pustim pink floyde ko onaj prvi put kad su me oduševili i kad sam znala da ću ih slušat ostatak života. znam da ću ih slušat ostatak života- veselim se tome i veselim se ostatku života. i ne želim to izgubit i želim ostat kao da ponovno imam 14. free and easy. jebeš. zato volim pink floyd. |
