an electronically amplified, warped amusement park that has nothing to do with reality
|
kaj sam sad išla čitat stare posteve onak od prije dvije godine i tak mi je to fora da imam neke svoje brije zamrznute u vremenu koda čitam nekog drugog. i zanimljivo je kolko se stvari izmijeni tokom odrastanja, razmišljanja, emocije, društva, stavovi, sve živo. i onda kad naiđeš na neki zapis,sliku,poruku iz prošlosti, koda da gledaš izravno u prošlost i mlađeg sebe. čitam sad post o radioheadu i sziget festivalu i stvarno se svega sjećam ali se ne sjećam svojih dojmova i stilova pisanja i razmišljanja i baš je zato kul vidjet kak sam razmišljala sa 14. i zapis od jednog od prvih puteva kad sam bila u ksetu. i onda tek možeš povezat koje su stvari tokom teen godina ostale iste, s kojim prijateljima si ostao jednako super, koje stvari su ti i dalje jednako drage. jasno kroz cijelu povijest bloga provlači se radiohead =D i pa mogla bi reć neki zdrmani nerazumljivi postevi jer nikad ništa konstruktivno ne napišem na blogu jer ga a)nitko ne čita b)konstruktivne stvari su dosadne c)uvijek kad nešto pišem curi iz mene istina koja nikad nije ni cjelovita ni razumljiva već samo eto patetična. valjda zato neću bit spisateljica valjda oh joj. hahaha prije dvije godine mi se još dalo pisat velkim slovom na početku rečenice joj. ahahahaha prije dvije godine sam bila gotovo naivnija nego sad. ako je to iole moguće :S jedno nedjeljno jutro sam gledala sevn jirz in tibet i pomislila sam uslikat ću ovo mamurno nedjeljno jutro sa neskafeom u ruci jednog dana će mi ova slika koristiti. aj majt bi rong.  |
