Odlučila sam. Svaki post podijeljen na dva dijela. Jedan zaokupljen borbom protiv raznoraznih stvari, iliti Nr.1, i jedan sa svakodnevnim sranjima i poučnim zaključcima, iliti Nr.2.
Morate mi oprostiti, napisala sam Nr.1 prije par dana u napadu inspiracije ali ga nisam mogla objaviti jer je smeće od blog.hr neš opet zajebalo.
I nema č i ć. Pitaj Boga zašto. Tak se prekopiralo.
Nr.1- o recikliranju i ekološkim problemima (ako se smatrate intelektualnom osobom, uzmite si vremena i pročitajte ovo, za vaše dobro)
Huh. Prvi post nakon odustajanja.
Uvijek nezgodno. Odmah pocinjem punom snagom.
Moram poceti ovaj post sa prikladnim tekstom pjesme Quicksilver Messenger Servicea, ako ju neznate procitajte jer, zacudo, ima nekog smisla.
What about me?
You poisoned my sweet water, you cut down my green trees,
The food you fed my children was the cause of their disease.
My world is slowly falling down and the air's not good to breathe,
And those of us who care enough, we have to do something.
Your newspapers, they just put you on.
They never tell you the whole story.
They just put your young ideas down.
I was wondering, could this be the end of your pride and glory?
I work in your factories, I study in your schools,
I fill your penitentiaries and your military, too.
And I feel the future trembling, as the word is passed around.
If you stand up for what you do believe, be prepared to be shot down.
And I feel like a stranger in the land where I was born,
And I live like an outlaw and I'm always on the run.
And I'm always getting busted and I got to take a stand,
I believe the revolution must be mighty close at hand.
I smoke marijuana, but I cant get behind your wars.
And most of what I do believe is against most of your laws.
I'm a fugitive from injustice, but I'm going to be free,
'Cause your rules and regulations, they don't do a thing for me.
And I feel like a stranger in the land where I was born
And I live just like an outlaw and I'm always on the run.
Znam, znam, non-stop pricam o tome šta radimo svijetu bez neke znanstvene osnove-(samo citajte dalje, ovaj put ima znanosti ;), i znam da sam stvarno iziritirala barem jednu osobu u više navrata ponavljajuci više istih svjetskih pitanja i rješenja na njih(sory tata), ali koliko se još toga treba dogoditi da ljudi posjednu lijene guzice i poslušaju? Zar je stvarno previše tražiti od besposlenih, cendravih ljudi da stave svoje prazne coca-cola limenke u poseban kontejner tako da se recikliraju?
Rado recikliram sve što mogu, ali znajuci da je to samo mali...um...ništa u usporedbi s onime što velike avio-kompanije i industrije mogu uciniti me ostavlja porpilicno obeshrabrenom.
Zar je stvarno vrijedno hodanja do reciklažnog dvorišta samo da ne vidim staklenu ambalažu u smecu, jer bi zapravo trebala biti u zelenoj kutiji? Vjerojatno ne.
Uzmimo na primjer potres koji je upravo pogodio Javu ubijajuci najmanje 4, 600 ljudi, ozljedujuci (procjenjuje se) 10, 000. Znam da su potresi prirodne katastrofe (da, slušala sam na satu zemljopisa, profesorice), no saslušajte me.
Gleceri i ledenjaci zadržavaju potrese i pokretanje zemljinih ploca (sjetite se, ucili ste u školi). Ocekujemo podizanje zemljine površine kako se gleceri otapaju, a led se otapa ošamucujucom brzinom. Ledenjacka polja se odlamaju u ocean, a te su stvarcice prilicno teške. Ne mislim tipa teške težine par auti, mislim teške težine 500 bilijuna TONA leda koji se odvaja u ocean. To tjera more na znacajno povišenje razine, više poplava, više evakuiranih gradova, ljudi moji- obala kakvu poznajemo ce u potpunosti nestati. Nema više suncanog Hvara, nema više pješcanih plaža i suncanja na Bolu. A da ne spominjem ostatak svijeta.... Ceka nas katastrofa.
Prije jedno 10 000 godina, potresi su se pojacali na mjestima gdje su se ledenjacu povlacili. E, to je cinjenica. Dakle, manje ledenjaka = više potresa, i eto ti globalnog zatopljenja.
Potresi su možda nezaustavljivi, ali predvidanje potresa nije izvan ljudskh mogucnosti. Potres u San Franciscu 2003. je oduzeo 3 života. Dok je potres u Iranskom gradu Bamu ubio 26, 000 ljudi. Pa zašto? Zato što nema zgrada otpornih na potres u Bamu.
I zašto nismo culi o Bamu? 26, 000 mrtvih. Reci cu vam zašto. Zato što nijedan zapadnjacki turist nije poginuo i zato što smo bili prezaokupljeni oplakujuci uništene zgrade u Kaliforniji. To su bili potresi slicnih jacina samo 4 dana vremenske razlike, a ipak 25, 997 života i nije tako mala razlika ako mene pitate.
Prirodne katastrofe samo utjecu na siromašne ljude bivšeg kolonijalnog svijeta. Svi to znamo, iako ne želimo priznati. Cinjenicu da zapad cini najviše štete cijelom svijetu, znajuci da imamo zgrade otporne na potrese i da smo OK-za sada-i da imamo tehnologiju koja ce nas upozoriti na bilokakav tornado ili tsunami.
Naravno, simptomi globalnog zatopljenja nece samo (aha, samo) rezultirati znatnim povišenjem morske razine (okej, sjetite se Dana poslije sutra ako baš morate), nego pojacane nasilne vremenske uvjete koji ce pogoditi obalu i jako ugroziti siromašne zemlje.
Južno-azijski tsunami (svi ga se dobro sjecamo) je ubio 250, 000 ljudi. Cak i ako ga nismo mogli sprijeciti, mogli smo ga predviditi i mogli smo ljudima dati nategnutu šansu da se sklone. Da je, naravno, sofisticirana tehnologija na zapadu radila šta je trebala.
Trebala je biti, da je bila ne bi bilo toliko otecenih mrtvih tijela razbacanih po obali. Ti ljudi su živjeli u improviziranim zajednicama po obali, lovili ribu i obradivali zemlju da se prehrane. Nisu imali ni šansu.
Nisu trebali umrijeti tako. Ne u 21. stoljecu.
Pacificki ocean ima hi-tech sistem nadgledanja potresa i tsunamija- seizmološki radar.
Shvacam da je takav sistem ogranicen u društvu, s obzirom na manjak osnovne infrastrukture potrebne za izdavanje upozorenja i za evakuiranje stanovništva u trenutnom upozorenju (telefoni, internet), ali dopustiti da ljudi na taj nacin umru je jednostavno...pogrešno. Imamo više novaca nego ikada, i zašto ga ne upotrijebimo pametno? Zašto šaljemo rakete na mjesec i gradimo nuklearke? To je sramotno.
Naravno, komunikacije u ovim dijelovima svijeta su tako jadne, da nitko ni ne zna koliko ih je zapravo umrlo. No, ipak znamo tocan broj umrlih u zapadnjackim katastrofama koje moramo oplakivati u propisanom redoslijedu ( i raditi otrcane Hollywoodske filmove da nas podsjecaju na to kako su takvi prokleti junaci). Znamo imena, boju ociju, velicinu cipele od svih žrtava i zapošljavamo najzgodnije glumce da ih glume.
Mislimo da smo superiorno inteligentni, ali smo u stvarnosti jako, jako glupi.
Navodno, u Sumantri, kako su valovi udarali o obalu, slonovi su poceli plakati. Otrgnuli su okove sa nogu i otrcali dalje od obale, u gorje. Osjetili su opasnost i izbjegli ju.
Slonovi imaju kosti u nogama koje osjete seizmicke vibracije. Mi smo napravili mašine koje to mogu, uz velike troškove, dok slonovi ovo osjete prirodno. Oni su više u doticaju s prirodom nego što cemo mi ljudi ikada biti. I šta mi radimo slonovima?
Natjeramo ih da rade glupe trikove u cirkusima, držimo ih zakljucane uz tlo tako da se sigurno možemo s njima slikati i rezati im kljove za narukvice koje nikad necemo staviti i figurice koje skupljaju prašinu.
Darwin je napisao zakon jacega. Slonovi su preživjeli tsunami, dok 260, 000 ljudi nije, no u našem perverznom kapitalistickom društvu, držimo i slonove i ljude zavezane da odgovara našim deformiranim potrebama.
Držim da je nevjerojatno da taštni, arogantni idioti poricu ocito—da naše razmetljive aktivnosti u našim pohlepnim ispraznim životima nepovratno izazivaju katastrofe koje imaju moc da izbrišu život kakav poznajemo.
Djeca se radaju s AIDS-om, za Boga dragoga. Osudena su na sporu smrt prije nego i progledaju. Na zapadu, naravno, imaju lijekove, ali samo za odredenu svotu love.
Katolicka Crkva ne pomaže previše govoreci da su kondomi zlo, u doba seksualno prenosivih bolesti, teen-trudnoca, i pre-populacije planeta, govoriti da su kondomi zlo je nevjerojatno neupuceno. Sjetimo se našeg dragog preminulog pape. Nemojte me krivo shvatiti, osobno sam katolik i bilo mi je žao, ali kako smo ga samo svi oplakivali kada je umro, nama je njegov život ocito puno više znacio od beznacajnih života potracenih svaki dan zbog vjerovanja da je «kontracepcija nemoralna».
Više ljudi=siromaštvo, cak i ako bi zapad oprostio dug takozvanom Trecem Svijetu, još bi bilo ekstremnog siromaštva. Najsiromašniji su upravo oni koji žive na najriskantnijim mjestima, i upravo oni umiru, i cak i ako ce bogati to sve snimiti za arhiv i za one koji gledaju 2-minutni blok katastrofe preko vecere, na kraju Dnevnika, zapravo nas nece biti briga jer se to ne dogada nama.
No, ipak ce se to nama jednom i dogoditi, i tad nas lova nece spasiti.
Svjetski najveci onecišcivaci imaju i najviše novaca, a to su u okviru ispuštanja ugljikovog dioksida (molim bubnjeve i uzdahe iznenadenja):
1. SAD - 24% (iznenadeni aaa!)
2. Europa - 14%
3. Kina -13%
4. Rusija - 6.2%
5. Japan - 5%
6. Indija - 3.2%
SAD nece priznati protokol iz Kyota, jer, o ne!, ce im naškoditi ekonomiji. Kina i Indija su zemlje u progresu, a Kina vec gradi novu termoelektranu svakih 10 dana u prosjeku, i procjenjuje se da ce sav zrak koji udišemo za 20 godina biti onecišcen i da ce biti *još više* boleština nego što je sad. Svi koji žive uz te elektrane se vec sad guše, a ne morate ni pogoditi, to su oni najsiromašniji koji si ne mogu priuštiti stan u Šangaju, iako ni tamo nije bajno. Indija takoder nevjerojatnom brzinom uspijeva zagadivati zemlju i zrak.
A ne daj Bože da kupe procišcivace, neisplativo je.
Tako da, ako 3 najveca zagadivaca ne rade što bi trebali, moja staklenka se baš ne cini tako važnom na kraju svega.
Znam da ce vecina vas na ovo-- a šta ja tu mogu, ja sam samo klinac sa prljavo bogatim starcima, ja tu ne mogu ništa.
E pa reci cu vam šta možete.
Reciklirajte, ljudi!
Nr.2-KRAJ ŠKOLE
Pa da vidimo. Zadnjih tjedan dana je bilo jedno od najboljih tjedan dana u mom životu.
Prvo, ništa, apsolutno ništa nismo u školi radili (neki od nas). Došla sam do saznanja da ću proći s 5,0. Dobila sam 3 Dylan CD-a u jednom danu i to *od škole*. Šalabajzala sam po vani i previše se tuširala (jedno 6 puta dnevno) i sumanuto trošila vodu (a kaj ćeš, ionak smo već u sranjima do grla). Jela sladolede i visila po tuđim kućama. I sve to zato što je 1) zadnji tjedan škole i nemoram učit 2) moja mama se zaposlila. Yup, zaposlila se. Nemre me više nadgledat. 
Nadalje, ošišala sam se i presretna sam zbog toga. Odradila sam sveukupno 3/5 nastupa iz gitare i 2/3 nastupa iz pjevanja, jedan je danas u 7. Gitaru sam zanemarivala, al nema beda, upisat ću se na rock akademiju. Previše sam jela, al nema beda, upisala sam se na aerobic. Odradila godišnji nastup iz plesa, koji je prošao *genijalno*, pomirila se s Ninom (iliti voditeljicom) jednom zauvijek(nije ona ipak tako loša) i došla do saznanja da moja plesna grupa sljedeće godine napreduje do statusa *srednja super grupa*. Što vjerujte mi, nije uopće mala stvar. Sad na školi postoje 3 super grupe i u njima su uvijek ono naj naj naj super plesači. Dakle, prek ljeta moram smršaviti, ojačati, i rastegnuti se do špage, da postanem dostojna. Nemoguća misija, ali ako onaj scijentološki frik koji zlouporablja i ispire mozak svima oko sebe može, mogu i ja! I kupila si nekoliko knjiga. Među kojima je i Montignacova- Jedem, dakle mršavim (taj čovjek je genijalac). Spavala sam po 12 sati dnevno, što je inače za mene rekord, jer zna proć tjedan dana da ne spavam ni par sati po noći.
Andy Warhol je znao po dva tjedna ne spavat. Navodno, nakon dužeg vremena ne spavanja, tijelo je tako umorno da počneš halucinirati i tzv. sanjati u javi. Navodno djeluje kao "zdravi trip". Ili bar tako Warhol kaže. Ma, svaki trip je zdravi, kažem ja. 
Ali nije *sve* bilo tako bajno.
Um....Kad bolje razmislim, je. 
Jedino... Neki sam dan dala broj nekom tipu kojeg znam s gitare već neko vrijeme, jako zgodan i simpatičan. Da bi saznala da *ide na faks*. Da budemo na čisto, on je mene tražio broj. Ja sam rekla kak i ja slušam irski punk, al da nemam dosta toga šta bi htjela, tipa real mckenzies. I on je reko kak će mi prepržit, nema beda, nek mu sam dam broj i naći ćemo se na kavi.
I ja si mislim, pa....zakaj ne. Moram počet živjet kad-tad.
I gad mi se nije javio. Ja sam kreten. On je kreten. Otkud bi ja znala da ima 19 godina?! Zakaj sam mu dala broj?!
Ima 19 godina. Ja sam procijenila da ima tipa 16. K vragu. Toliko o tome. 
|
.
