Idemo u Vukovar
Više se ne vežem ni za stvari ni za ljude ni za događaje. To može zvučati kao rečenica neke hladne osobe koju nije briga ni za koga i ni za što. Ali, isto tako može biti glas osobe koja je izgubila sve i odlučila da više nikada, ali nikada neće dozvoliti da ju nestanak nekoga ili nečega dotuče.
Gledala sam ju danas s tupim sjajem u očima. Ona više nema ni suza za isplakati. Iako je samo koju godinu starija od mene, čini se da ona svoju mladost nije ni živjela.
'Znaš, nikad poslije nisam bila u Vukovaru. Ne znam ni kako izgleda moja kuća ni ima li od nje još ijedan zid'. Već davno bila je ostavila iza sebe i rat i Vukovar i žrtve i agresore. Živjela je u nekom svom svijetu i kao da joj je bilo svejedno. Ona zapravo nije imala više nikoga. Tete i bratići tu su za nedjeljni ručak, ali oni nisu tu kad imaš temperaturu, kad ti se plače jer jednostavno misliš da je netko gore grdno pogriješio, da nema opravdanja za neke stvari, da nema utjehe, ali eto samo želiš plakati.
Mi smo rijetko govorile o Vukovaru. Znala sam da ju boli, ali da o tome ne želi i neće govoriti. Ni danas ne bi došlo na red da se eto ne približavaju Svi sveti i Dušni dan.
Ispijale smo kavu jer je to bio naš tjedni ritual. Takav je naš običaj jednom tjedno, bez obzira na vremenske prilike, na obveze, neke se stvari ne propuštaju. Pokušala sam izbjeći današnje top vijesti i blebetala o nečemu drugom, ali kad sam vidjela da ona zuri u mene onim tupim pogledom, zamrla sam. Teško je bilo što reći kad vas takve osobe gledaju u oči. Znate da ne možete ništa reći ni napraviti što bi popravilo situaciju. Znate da se ni vaši najveći problemi ne mogu mjeriti s onim što su one prošle. Znate da su neke od vaših najvećih rana već zacijelile, a njihove neće nikada.
'Znaš, kad mi je mama umrla, imala sam samo 15 godina. Do 18. rođendana već sam znala sve poslove iskusne domaćice i sve male tajne velikih majstora slavonske kuhinje. Pomagala sam tati, tj. točnije radila sam sve one kućanske poslove koje je do tad radila mama. Svi su bili ponosni na mene. Rodbini je bilo drago da ne moraju priskakati u pomoć jer, eto, ja sve stignem i sve znam. Nisam čak dugo ni tugovala. Nisam imala vremena'
Gledala sam u tupi sjaj u njezinim očima i razmišljala kako takav pogled ima još od 15. godine.
'Kad sam završila srednju školu, o fakultetu nisam ni razmišljala. Ja sam bila kućanica koja je sad imala jedu obvezu manje. Nema više škole. Još sam se tome i radovala. A onda…'
Zastala je, pripalila cigaretu i nastavila
'A onda je nestalo sve. Tata je otišao, tete su me nekako iščupale iz grada. Valjda se od silnog šoka ni ne sjećam više kako. Od tada sam u Zagrebu i nikad nisam otišla tamo. Čak ni nakon svega kad sam znala da konačno imam gdje odnijeti cvijeće tati na grob. Prestala sam bilo šta očekivati od života. Prestala sam nadati se, sanjati, očekivati, opraštati, zaboravljati. Ja sam osoba bez osjećaja! Meni je svejedno! Meni je svejedno hoće li oni koji su krivi za ratne zločine biti pušteni ili nikad uhvaćeni! Meni je svejedno! Ja nemam više ništa i nikoga. Ne mogu više ništa izgubiti!'
Govorila je sve glasnije i glasnije i dalje s onim tupim sjajem u očima. Plakala sam već dugo, ali ona ne.
'Ti plačeš', rekla mi je. Nisam mogla progovoriti.
'Vidiš, ja više ne mogu plakati i neću plakati. Nikad više neću izgubiti nikoga!'
Dugo smo šutjele uz kavu. Nisam znala što bi rekla pa sam odlučila šutjeti. Moja Nikolina s tupim sjajem u očima sjedila je ispred mene, stisnula me za ruku i rekla: 'Zašto si takva?'
Znala je što ja osjećam i kakva su moja razmišljanja o susjedima koji su uništili tolike živote.
'Ne daj da te preplave osjećaji ni gorčina. Pogledaj mene! Što ja imam od političkih igara? Što ja imam od toga da oni istrunu u zatvoru?'
Zbog blagog osmijeha koji se pojavio u kutu njezinih usana nestalo je onog tupog sjaja iz očiju.
Izdahnula sam glasno jer sam osjetila neko olakšanje. Privodile smo kraju našu kavu i polako hodale ulicama velikog grada koji nije ni moj ni njezin.
Nakon neobveznih ženskih razgovora upitala me: 'Jesi spremna za Vukovar? Krećemo u nedjelju u privatnom aranžmanu. Bit će manja gužva nego za Sve svete. To je pravo vrijeme za moj prvi susret s Vukovarom i uspomenama. I, zaboga, skini te štiklice i obuj tenisice. Idemo u Slavoniju!'
