2. Heroj ili...?
Američka savezna Komisija za pomilovanje prihvatila je zahtjev za pomilovanjem hrvatskog emigranta Zvonka Bušića koji bi nakon 32 godine provedene u zatvoru trebao biti oslobođen 20. srpnja i potom deportiran u domovinu.
Ova vijest odjeknula je u svim hrvatskim medijima. Razmišljam je li Zvonko Bušić heroj ili zločinac. Zamislite da se kod nas dogodi neki 'teroristički' napad. Da slučajno pogine policajac, koga bismo krivili? Sigurno ne slučaj ili zlu kob. Krivili bismo onoga koji je uistinu za to i odgovoran. Zar ne? S druge strane, svi se nekako radujemo jer će naš čovjek nakon 32 godine doći kući. Pravda je konačno zadovoljena, misle mnogi. Rijetki stvarno razmišljaju o Bušićevim djelima.
Htjela bih znati što on misli sada nakon svega. Bi li opet učinio isto? Mislim da ne bi. U današnjoj Hrvatskoj se ne bi tako borio. Ne bi izložio svoj život za samostalnost Hrvatske kad bi vidio kako se dodvoravamo Europskoj Uniji, kako ćemo učiniti sve da nas prime...
'Primi me, samo me primi...' govori Ivo i kompanija. Nije bitno koga moramo prodati, koga moramo iznevjeriti, čega se moramo odreći. Samo me primi, misao je s kojom se 'izabrani od naroda' bude svako jutro. Što vam još trebamo ponuditi? Trebate li još kojeg borca za pravdu? Trebate li još kojega koji je 90-ih bio 'guska u magli' i srljao ne birajući sredstva jer mu je u glavi odzvanjala samo jedna misao: 'Imat ćemo Domovinu. Konačno ćemo biti samostalni!'
Za tu istu samostalnost sa sličnim mislima u glavi borio se i Zvonko Bušić. Pitam se što će reći sada kad se vrati? Hoće li shvatiti u kakvoj samostalnoj Hrvatskoj živimo? Hoće li shvatiti da, ma koliko mi šutjeli o tome, uopće nismo samostalni. Kakav će mu okus u ustima biti kada shvati na što je došla Hrvatska. Ližemo dupe svakodnevno velikima jer će nam, po riječima premijera, u Europskoj Uniji biti bolje. Svima je pa će i nama, kaj ne? Pa moralo bi, valjda - misle neodlučni.
Zvonko je otišao iz zemlje koja nije bila samostalna, a on se usudio učiniti nešto po tom pitanju. Vraća se u zemlju koja je oslobođena ratnog agresora, a koju svakodnevno napadaju sa svih strana. Nema puno Bušića danas, a oni koji bi se i borili potpuno su bezglasni. Pitam se hoće li se Bušić popeti na neboder na Jelačić placu i sjetiti se 70-ih kad su letjeli letci za slobodu...
Pitam se kakav će mu danas biti pogled s te iste visine.
Pitam se hoće li shvatiti kako će mnogi baš na njemu skupljati političke bodove?
Pitam se hoće li shvatiti da njima uopće nije stalo do njega?
Hoće li shvatiti da to za što se on borio danas nije poželjno jer će nas Europska komisija upozoriti i opaliti nekim sankcijama?
Hoće li mu biti jasno da danas nije baš poželjno na svakom koraku govoriti da si Hrvat jer će te optužiti za nacionalizam?
Hoće li moći shvatiti zašto se u zemlji u kojoj cijene divljaju (idemo u EU, kaj ne?), a plaće ne rastu, mjesecima raspravlja o koncertu održanom na glavnom zagrebačkom trgu?
Hoće li se razočarati kad čuje da je Hercegovcima (onima istima otkud je i on sam) 'imanentna' kraća i lopovluk (kako napisa jedan 'ugledni' kolumnist dnevnog lista)?Hoće li shvatiti ženu koja govori, kad god za to ima priliku, da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu?
Hoće li uopće nakon svega znati tko se i za što borio u ovoj državi!?
Mislim da će vrlo brzo svatiti puno toga. Svatit će da nije ni heroj ni taliban, nego oboje pomalo. Kao što smo svi mi i dobri i loši.
Divim se njegovoj hrabrosti i borbi i za domovinu.
Divim se tome što je 70-ih godina bio hrabar reći da je Hrvat! Ja to glasno kažem i danas, iako na koncertu na Trgu nisam bila.
Zgražam se nad posljedicama njegovih djela i ne opravdavam ih.
Ipak, htjela bih se sresti sa Zvonkom, pogledati ga u oči i upitati nekoliko pitanja negdje ispod 'odrne loze' dok peče hercegovačko sunce i bobe počinju zrijati...
Vjerujem da će se to dogoditi još ove godine, a onda možda i naslov s upitnikom dobije odgovor.
1. Uvod
Bez jezika nema informacije.
Bez jezika nema pisma.
Bez jezika nema komunikacije.
Bez jezika nema sporazumijevanja.
Bez jezika nema zabave.
Bez jezika nema kulture.
Bez jezika nema književnosti.
Bez jezika nema identiteta.
.
.
.
Bez jezika nema bloga.
A ne! Neće ovo biti blog o pravopisu i gramatici. Neće ukazivati na pogreške u svakodnevnoj uporabi hrvatskoga standardnog jezika.
Ovo će biti blog koji će jezikom (a on uvijek uključuje i pismo) komentirati zbivanja oko nas. Na taj način povezivat će zainteresirane blogere i stvarati novi oblik komunikacije, koja nije virtualna, nego strogo jezična :-)
