Ježev blog
srijeda, 19.03.2008.
Nepremostiva prepreka
I tako su nam prolazili dani....s uvijek istom rutom. Normalno, u platnenoj vrećici. Finica je svakog jutra pozdravljala more, galebove, ribare. Sakrila bi se u vrećicu kad bi čula zvuk automobila, a najveselija je bila kad bi otišli u trgovinu. Svi su joj tepali. Postala je prava maza. Dobivala je puno poklona, čak i ono što nije bilo za nju-čokoladice, sladoled, bombone, ali to smo morali preskočiti. To je bilo za mamu ježicu Došao nam je prvi vikend. Mama ježica se baš nije puno uspjela naspavati, ali zato ja jesam. Malo sam bila na zraku na terasi i htjela sam se napraviti važna i pokazati kako mogu napraviti prvi koračić preko stepenice. Tada sam vidjela da nije lako napraviti taj korak, ali bila sam uporna i pokušavala na sve moguće načine doseći visinu od svega 5 cm. Toliko su, naime, bile visoke te veeeelike stepenice-prag na ulaznim vratima. Ma zašto ljudi rade tako visoke pragove? Trebali bi biti 4 cm manji. No, što je tu je. Vrijedilo je pokušati. Pa neće meni jedan običan prag stajati na putu. Mama je došla i htjela mi pomoći, ali nisam se ja predavala tako lako. Moja velika mama u kuhinji je pripremala doručak, a ja sam pokušala ući preko praga da ona vidi kako sam ja već velika. Fufufufufufu....odem lijevo, pa opet lijevo sa nogicama pokret naprijed-nazad, a guza ostane dole. Fufu...sjetila sam se...tu je tepih. Ako ga sa glavicom malo podignem, možda uspijem. Taj dan ipak nisam uspjela, ali sam ponosna na sebe jer sam probala sutra, pa prekosutra, ali kada sam uspjela....to ćete vidjeti  Tada je došla mama. Bila je stvarno jaaako ponosna na mene. Podigla me je u svoje ruke i rekla: "Pa ne postaje se odmah velik. Idemo mi na doručak". Fufu....što volim onu špricu s razvodnjenim mlijekom....ispružim se poslije na maminu ruku i zaspem.  Insurmountable Obstacle |
