Danas bih mogla napisati najljepše rečenice.
Napisati, na primjer: ˝U petak smo imali djevojačku večer. Još jedna je pala, ostalo nas je pet. Život ide.˝
Noćni vjetar nije nam mrsio planove, vrijeme nas je poslužilo.
Mogla bih recenzirati novootvoreni fensi šmensi restač-meets-ležibar (niste čuli da je to hrvatski naziv za launđ-bar? pa gdje živite...) People's na Radničkoj cesti u Zagrebu.
Danas bih mogla napisati najljepše rečenice.
O tome kako je ona čitavu večer morala je nositi pamučnu majicu s natpisom ˝JA SE UDAJEM˝, naočigled cjelokupne zlatne mladeži, mrzeći nas pritom iz dna duše. Zalud joj nova bluzica specijalno za tu priliku.
Mogla bih zajedljivo secirati sve te osobe koje su se tu noć dokono valjale po sofama, kao što se inače valjaju po stranicama Glorija, Grazija i ostalih grčkih boginja žutog tiska.
Ne bi bilo zgorega niti prokomentirati dobru hranu ili ljubazno osoblje u vidu mladih naočitih konobara, koje smo trebali zamoliti da skinu koji komad odjeće, umjesto da tek okinu koju fotografiju ženske družine u procesu slavljenja prekretnice u životu jedne od njih. Ili to kako nas je šest puta obišla vlasnička struktura restač-ležibara, da provjeri je li sve na visini, da nas pogosti s dvije butelje vina na račun kuće. Dal' zato što je svaki gost važan, il' zato što im se učini da su nas vidjeli u zadnjem broju Glorije, to ne znam.
Danas bih mogla pisati o tome kako su za susjednim stolom sjedile redom, u smjeru kazaljke na satu: nekad manekenka, danas poduzetnica, žena s konjskom vilicom, koja je sama izgubila tri kile kad je njena mačka išla na akupunkturu i reiki, jer pati od anoreksije uslijed neostvarenog majčinstva; njezin momak, poduzetnik, koji je svojedobno na jednom domaćem talkshow-u objašnjavao kako je svoju djevojku osvojio Gučijevim čizmama, a u koje je ona prethodno, listajući Elle na njihovom prvom spoju, uprla koščatim prstom i rekla 'Ove čizme su predivne' (vjerojatno promrmljavši pritom ispod glasa 'take a hint, momak'); njena jako dobra prijateljica, manekenski visoka i štrkljava osoba s neprimjereno golemim silikonskim poprsjem, imena koje nikad u životu nisam čula, ali koja se, kako kažu one koje znaju, također stalno povlači po ženskim časopisima (zašto? zato što se svojedobno navodno udala za nekog bogatog tipa, koji je u međuvremenu pod nerazjašnjenim okolnostima otegnuo papke, ostavivši njoj znatan imetak, uslijed kojeg je ona danas poduzetnica); još jedna naša manekenka, nedavno udana za nogometaša, karakterističnih usana koje izgledaju kao da su u negativu, jer je gornja dva puta deblja od donje; još jedna naša manekenka (bivša ili ne, pitanje je sad...), udana za jednog našeg tenisača.
Mogla bih komentirati kako one, kad ih gledaš uživo, uopće nisu lijepe, već su poput lutkica iz iste serije proizvodnje, jednako nabubrenih usana, jednako zašiljenih nosića, sve jedna do druge kvalitetnije ožbukane nego većina novogradnje u Zagrebu.
Danas bih mogla napisati najljepše definicije prijateljstva, opise ljubavi i cijene svadbenih kitica ili rentanja vjenčanice (prvo nošenje). Mogla bih se smijati tome kako je buduća mlada u salonu vjenčanja inzistirala da minijaturna skulptura mladenke bude crnokosa, jer joj ne pada na pamet ˝gledati kako ju budući muž vara na dan vjenčanja s nekom plavušom, i to posred svadbene torte˝.
Mogla bih napisati sve to, pa i puno više, ali nažalost, cijela ta posebna večer ostala je u sjeni groznog događaja u zahodu, uslijed kojeg je meni i mojim dvjema dragim prijateljicama, u roku od pet minuta i na naše posvemašnje zaprepaštenje, iz glave direktno na ulickanu zen keramiku iscurila debela trećina inteligencije.
Tragična situacija.
U tri zahodske kabine, tri fiškalke pišaju.
Ispred triju kabina, a u isto vrijeme i ispred golemih ogledala, tri bivše manenke (broj 1, 3 i 4 s gornje liste), a danas poduzetnice, pudraju noseve. Što umjetne, što prave. I razgovaraju. Glasno.
Iz kabina se začuje prvo pišanje, a onda neko vrijeme baš ništa.
Jezdimir napinje uši da čuje miče li se koja od njenih prijateljica ili su i one prikovane uz zahodsku školjku nevjerojatnošću onoga što dopire kroz tanka vrata zahodske kabine. Ništa se ne čuje, osim njihovog razgovora.
Jezdimir se davno popišao, međutim, i dalje tupo sjedi na zahodu i pokušava procesuirati konverzaciju s druge strane, ali kao u onom vicu, kada na pitanje Amera najmoćniji kompjuter na svijetu izračuna koliko se vlati trave na svijetu u ovom trenu nagnulo na lijevu stranu, a na pitanje Rusa ispljune koliko je kapi kiše ovaj tren lupilo u krovove crvenih automobila, pa mu dođe Mujo, pita ˝Ša ima?˝, a kompjuter se sruši u nepovrat, tako i Jezdimirov mozak zapinje u neki loop i vrti bezveze.
Nakon pet minuta, nadljudskom snagom uspijevam se odlijepiti, navući traperice, zakopčati gumbe i izaći van, sve da bi našla jednu od dvije prijateljice ukočenu uz njih tri, širom raširenih očiju, kojima je susrela moje, još raširenije. Đet-setersko društvo se u tom momentu razilazi, dvije odlaze iz zahoda, a bivša manekenka konjske vilice kaže ˝Ja još moram na pi-pi˝, i ulazi u kabinu.
Kad je zaostao samo šum vode iz dizajnerske pipe, ispod koje sam vrtila ruke, a ostalo sve utihnulo, lagano su se otvorila vrata treće kabine, iz koje je nos polako promolila preostala prijateljica, blijeda kao školska kreda prislonjena uz tamnozelenu površinu ploče. Vratile smo se za stol.
Kunem se, bilo je kao Big Brother Veliko uho – ništa ne vidiš, ali uši svjedoče jednom od najdebilnijih razgovora kojima je neko uho ikad posvjedočilo. Taj razgovor je bio toliko glup i besmislen, da se Jezdimir od petka muči reproducirati makar jedan njegov dio, makar dvije-tri rečenice, ali to očigledno nije kadar učiniti. ˝Zašto takav majstor debilnih dijaloga, kao što je Jezdimir, ne može prenijeti čitateljima tu fascinantnu interakciju nekoliko bivših manekenki? Pa to je idealna prilika za šprdnju!˝, pitam se u očaju čitav vikend, da bih tek danas nekako dokučila odgovor.
Zato što taj razgovor nije imao tijeka, smisla, uzročno-posljedične povezanosti pojedinih rečenica. Nije imao konteksta, ni fabule, ni poante. Zato što je u potpunosti odgovarao ljudskom uhu nerazumljivom kvocanju kokoši u kokošinjcu. Zato što sam, slušajući njih, čula kako mi od šoka kopne sive stanice. Mislim, znala sam da su glupe, ali da su toliko glupe da će me njihova glupost ošamutiti do te mjere da njihovu razmjenu mišljenja neću znati prenijeti drugima...
Imala sam idealnu priliku, a nisam je iskoristila. Kakav sam ja to Jezdimir?
*ovdje ide razočarani smajli, koji roni suze i pokušava žlicom pokupiti tridesetak prolivenih IQ bodova, a ne ide mu*
Zadnje na bestseler.net: Cigle Svete Elizabete
Obavijest: Pozdrav do nedjelje, odoh na more! *ovdje ide smajli kojem se možda malo popravilo raspoloženje*
