Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Pomaže ako niste ništa drugo doli skup neuroza, paranoja i histerija, upakiran u vitko tjelešce, koje prekrasnim zelenim očima neurotično gleda svijet oko sebe. Kao što sam to ja.

Počelo je štedljivošću, nadraslo granice psihičkog poremećaja, sve da bi se na kraju pretvorilo u totalnu destruktivnost, kako auto-, tako i u odnosu na sirote osobe koje sa mnom provode vrijeme. Kao što je to jubavnajveća.

- ˝Molim te, daj mi da ti kupim kuglicu sladoleda˝, nadnaravnom smirenošću reče umorni jubavnajveća.

Što li je to od čega je čovjek umoran, dok u predvečerje dokono šeće najđetseterskijom od svih riva dugačke hrvatske obale, onom grada Hvara? Zašto takva napetost u zraku između dvoje lijepih mladih ljudi koji se vole, dok stoje jedno pored drugoga, u sutonu, ispred interaktivne kulise na kojoj lete galebovi, brbućka more, a Goran Ivanišević bosonog, i u istim smeđim hlačama kao jučer i prekjučer, namata neki konop ispred svoje nove jahte? Doista, zar išta u tom okruženju, ispunjenom krajnjom lijenošću, relaksacijom, ugodom i udobnošću, može generirati nervozu u ovom naočitom, inače vrlo flegmatičnom mladiću?

- ˝Čekaj, imam! Sigurno imam, jer kad sam jutros kupila kruh, dala sam deset kuna, od kojih mi je ziher ostalo tri i pol, plus one dvije od jučer, koje su mi ostale od Konzuma! Ako nemam, onda niš od sladoleda, to je znak da mi ga ni NE TREBA. Kvid pro kvo aleja jakta est. Četiri kune, četiri, četiri, ajmo dalje, deset lipa, pet lipa… u pičku mile matere… deset lipa… koji je ovo ku… jedna lipa!? O, tisuću mi ostriženih ovnova i njihove mekane vunice!˝.

Da, to je ona, glavom i bradom. Stoji posred hvarske rive, ispred neke novootvorene ili dosad neuočene slastičarnice, s glavom u torbi, i frče li frče podstavu iste pecajući imaginarni sitniš, pritom mrmljajući ˝mora biti, mora biti…˝.

Zašto?

Zato što je u navlas istoj situaciji kao Buridanov magarac, samo što je razapeta između sladoleda i pola garaže. Doduše, dobrohotni čitatelj bi možda ukazao na to da je magarac stajao između dvije identične hrpe sijena, te da je jedenje jedne automatski isključivalo istovremeno jedenje druge, a da Jezdi stoji između 5 kuna za kuglicu sladoleda i nekoliko desetaka tisuća za svoju polovicu garaže. Shodno tome, čitatelj bi razradio tu ideju, možda ipak na horizontu postoji mogućnost suživota ta dva troška, bez da kuglica sladoleda dovede do potrebe za kreditiranjem na jesen.

- ˝Uvijek možeš razbiti ovu dvadesetaču ovdje, draga˝, reče on, pokazujući crvenu novčanicu, taman izmigoljelu iz njenog novčanika, ˝mislim da oni mogu razmijeniti tako krupno˝.

- ˝Razbiti dvadeset? Nema šanse. Što ti misliš, kako se štedi? E pa da ti objasnim – tako se NE.˝

On uzdahne. Ovakva situacija gotovo da i nema rješenja, a krajnje je vrijeme da se pomaknu. Iako dugonoge manekenke bez problema prekorače njegovu djevojku, jer ista je duga otprilike kao noge dugonogih manekenki, ipak bi bilo zgodno da oslobode put. Odlučio je pokušati ponovo.

- ˝Molim te daj mi da ti kupim kuglicu sladoleda. Da te počastim˝, reče.

- ˝Hmmm˝, reče ona i izvadi glavu iz torbe, a njemu se učini da vidi svjetlo na kraju tunela. Očito joj se jaaaako jede sladoled. ˝Hmmmm˝, opet će, pa zaključi ˝može, ali upisat ću ti.˝ I krene u slastičarnicu.

- ˝Neeeeee!˝, zaurla on za njom, uvidjevši da je još jednom nasamaren, ˝nismo se tako dogovorili, nema upisiv...˝

- ˝UPISAT!˝, iskezi se ona na njega, a zatim se umilnim glasom obrati prodavačici i kaže: ˝Molim vas jednu zelenu jabuku u kanticu za van. I preljev od čokolade.˝

On plati, sjednu na kavu, ona isuče papirić na kojem stoji naslov I O U, i upiše 5 kuna.

- ˝Sad ti dugujem 59˝, reče i zatrese glavom nezadovoljno, kao da mozga nad državnim proračunom.

- ˝Dobro˝, reče on rezignirano, ˝A tko će platit kavu?˝

Ona raširi kapke, kao da joj se na horizontu ukazao Bankrot, grčki bog financija, i sa strepnjom pogleda dvadesetaču.

Neeee...