Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Kad joj osoba iz kategorije starijih ljudi izrazi zabrinutost glede uznapredovalog zaboravljanja stvari, uz nezaobilazno 'Godine su to, godine...', Jezdi obično odgovori 'Bah, nije vam to ništa, ja nisam u nikakvim godinama, a zaboravljam sve što se zaboraviti može, uključujući i zapisati stvari da ih ne zaboravim'. Obično doda i 'zaboravila bih i glavu da mi nije zašarafljena', tu izlizanu frazetinu, koja odjednom djeluje neobično točno kad je Jezdi u pitanju.

Spomenute osobe na to uglavnom odmahnu rukom i nasmiju se, uvjereni da ona to govori reda radi, kao što se na 'jao, kako sam se zdebljala' odgovara sa 'ma, uopće se niste zdebljali, izgledate odlično'

Ne znaju, međutim, da Jezdi ne laže.

Nimalo.

Tek jednom se dogodio izuzetak. Kapa dolje staroj susjedi iz zgrade, koja mi se požalila da, otkad je navršila devedeset i petu, jednostavno ne pamti više kao nekada, pa je neki dan ostavila ključeve na vanjskoj strani vrata, jer je zvonila meni da me upozori da su nam novine opet zakačili kvaku, umjesto da ih stave u sandučić. Uz srdačan smiješak, rekla sam joj da se, unatoč svojoj mladosti, dičim bogatom poviješću zaboravljanja ključeva, a onda i svega drugoga.

Gospođi to nije bilo nimalo smiješno, nego, dapače, zabrinjavajuće, pa mi je objasnila kako to nije ni dobro, ni normalno, te kako bih trebala nešto piti za to.

Jedan nula za tebe, baba, pomislila sam i prisjetila se kako sam jedno vrijeme sustavno zaboravljala na posao ponijeti jedan dan ključeve od ureda, drugi dan mobitel, i tako u krug. Taj uzorak je starog natjerao da me ujutro prati do vrata stana i na izlazu (mom) digne u zrak dva prsta i kaže 'Mobitel, ključevi'.

No, to još nije apsurdno.

Apsurdno je to što je Jezdi smatrala da je a. takav postupak malouman sam po sebi i da vrijeđa njenu inteligenciju, da b. to njoj nije potrebno (iako u dubini duše zna da jest), te da je c. sve to vrlo iritantno.

Zbroj a., b. i c. je, mimo Pitagorinog teorema, doveo do toga da je Jezdi počela farbati oca svoga, izjašnjavajući se po obje točke provjere automatski i bez razmišljanja sa 'da, da, imam, joj-daj-no!', što je dovelo do ponovne uspostave ciklusa zaboravljanja mobitela i ključeva, unatoč izlaznoj kontroli. Stari je neko vrijeme pokušavao ustanoviti KAKO?, a onda odustao, jer, protiv toga se jednostavno ne možeš boriti.

Međutim, jedan od najgorih vidova njene zaboravnosti manifestira se na sljedeći način. Opravdano ili ne, Jezdi sebe smatra urođenim spisateljskim talentom. Svim pravim urođenim spisateljskim talentima urođeno je, osim spisateljskog talenta, da im se cjelodnevno po glavi motaju odlične ideje, koje se moraju negdje pribilježiti, jer bi se inače razbježale k'o jutarnja magla.

Zato svi pravi pisci imaju sistem zabilježbe u crne tekice ili na bijele papiriće.

Jezdi bi crnu tekicu i/ili bijeli papirić stalno zaboravljala doma, na poslu, u autu ili tramvaju, što poništava njihovu svrhu, a na kraju bi ih vjerojatno nepovratno izgubila. Zato zabilježbe vrši u mobitel, a jedino za radne zadatke ima crnu tekicu, jer se ta ne miče sa radnog stola, pa nema ni gubljenja. Ispalo je, međutim, da ni zabilježba, ne lezi vraže, nije siguran način podsjećanja. Trebalo je u vjetar baciti tisuću dobrih ideja prije nego je autorica shvatila da za tri sata ne može znati što je mislila sa 'cvijet!'.

Poznavajući samu sebe, njene zabilježbe su postale detaljnije, ali nema tog detalja koji se ne može izgubiti u bespućima aktualne neozbiljnosti njenih moždanih vijuga. Kategorije 'posao' i 'zabava' obje imaju svoj rekord.

U poslovnoj kategoriji, Jezdi ponosno predstavlja najretardiraniju zabilježbu ikad:

- ZAKONODAVSTVO!

(s uskličnikom, molit ću lijepo. to znači da je VAŽNO).

Pri sljedećem revidiranju popisa, Jezdi ostaje bez teksta. Pilji u natuknicu, ne pada joj na pamet o čemu se radi, ni sa dalekih horizonata. To je problem, jer natuknice se moraju križati malim plusićima, kako bi Jezdi imala osjećaj karijernog postignuća.

A teško je staviti plusić na natuknicu, ako pojma nemaš o čemu se radi.

Dok god natuknica ostaje nepoplusićana, Jezdino karijerno postignuće pati. Postoje, doduše, i drugi načini rješavanja natuknice u njenom sustavu, npr. ako nešto više ne treba obaviti ili je obavio netko drugi, međutim, sustav ništa ne predviđa za slučaj kada se pjesnik ne može sjetiti što je time htio reći.

Zadnja linija obrane odlučuje pitati kolegu može li on možda dokučiti što to znači, pa je kolega sljedećih pet minuta pod stolom, a kroz gromoglasan smijeh uspije propentati samo 'jedino općenitije što si mogla napisati, bilo bi PRAVO!' Ljutit, Jezdimir je, kao kakva nezadovoljna učiteljica, obilježio natuknicu mrgodnim smajlijem (novim znakom u sustavu), a ista i danas stoji takva u popisu radnih zadataka, sramotni podsjetnik na profesionalno postignuće, u uzmicanju pred profesionalnim neuspjehom.

U drugoj kategoriji zabilježbi, onoj u koju ide zabavni sadržaj, rekord je ostvaren na ovogodišnjem (još uvijek neprežaljenom) geo-u. Kad je, dva dana nakon povratka, pregledavala natuknice koje bi trebale predstavljati utjelovljenje lude zabave jednog tromog ljubavnog tandema, Jezdi je promptno doživjela živčani slom. Zadnjim snagama prije razmahivanja histerije u nadiranju, nazvala je jubavnajvećeg i u telefonsku slušalicu zaurlala 'Koji kurac znači JAZAVAC NA CESTI HAJLAJF?!?'

Odgovor na to pitanje ni dan-danas nije poznat.

Naime, postoji mogućnost da sam jednostavno postala preodrasla za ovo pisanje bloga. U tajnosti mi je prošao još jedan rođendan, skupa sa godišnjicom skladnog odnosa mene i moje željezne kuglice, od kojeg sam bila toliko udeprimirana, da se nisam mogla prisiliti čestitati sama sebi javno ovim putem.

Golemi dio depresije uzrokovan je završetkom godišnjeg odmora, a razlozi za produljenje iste i dalje se uredno nižu, konkretno:

- znam pouzdano da sam napisala i više nego solidan početak opisa godišnjeg odmora, a nakon toga mi ga je vjerojatno pas pojeo, jer ga više nigdje nema;

- spajanje godišnjice i rođendana nikad ne dovodi do dva poklona ili jednog koji vrijedi ko dva, što je sranje;

- u svezi s godišnjicom, već godinama me tišti jedna mračna tajna, koju vam možda, ali samo MOŽDA, uskoro ispričam (ima veze s kurvalukom i životom u laži);

- grozna inertnost je dovela do toga da nisam čestitala rođendan svojem blog-kumčetu, dok ono meni je, a još ne zna ni pričati više od 'blje-ga-ga-frrrrr' - malo je reći sram me bilo...;

- ovo će zvučati potpuno lažno, ali moja mala sestra je mađioničareva pomoćnica i sada levitira i biva prerezana na dva dijela negdje nedaleko sjevernog pola, a ja ne volim biti odvojena od nje, iako mi užasno ide na živce, pa iskoristim svaku takvu priliku da se odmorim;

- sam pogled na nepostojeći dizajn ovog bloga tjera me na povraćanje, a isti efekt ima i svaki pokušaj upoznavanja sa čudesnim svijetom html-a, u svrhu izbjegavanja prvog povraćanja, dakle, moglo bi se reći da sam u škripcu (kad sam bila mlada i energična, još mi se i dalo, sjećate se ovoga?) - s obzirom na to da je Đezika iskoristila ideju natječaja, meni preostaje samo da skupim hrabrost i obratim se jednom od bloghaerovih dizajn-gurua i užicam nešto od njega;

- kompjuter na poslu mi je kompletno crk'o - kad kažem ˝crk'o˝, mislim ˝restarta se sam od sebe po vlastitom nahođenju i u nevrijeme za korisnika Jezdimira˝ (hm, počinjem uviđati gdje mi je nestao moj genijalni početak opisa godišnjeg);

- s bloga je potpuno neprimjetno nestalo bar 50% ljudi koji nisu smjeli otići, a neki se nikad nisu vratili na svoju staru frekvenciju pisanja (iako su tvrdili da budu);

- jesam li spomenula da mrzim svoj 'dizajn';

- uvijek kad mislim da u kolovozu neće biti posla, bude ga nemalo;

- jesam li spomenula da sam godinu dana starija?

Dok porazgovaram s psom oko onog pojedenog teksta, vi pročitajte, ako već niste, zadnji tekst ovog autora na Bestseler-u, okulističku tragediju 'U ordinaciji dr. Drpiparića'. Priča je potpuno istinita. Možda mrvicu karirkirana. Ali samo mrvicu.

P.S. Nemam psa.

P.P.S. Guzonjo, sretan ti rođendan sa zakašnjenjem. Ostani mali, nama velikima je skroz bezveze.