Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Moja prijateljica Ivana, nekad ludi hipi-djevojka, danas ulickana očajna domaćica, dobila je napadaj oduševljenja kad je saznala da jubavnajveća i ja potežemo iz Stockholma na izlet u Kopenhagen, odnosno Kbnhavn.

'Jaaaoj, Christiania, Christiania', ciktala je poskakujući, 'kad sam ja bila luda hipi-djevojka… /ovdje obično ispustim dio teksta jer mi misli redovito podivljaju u pokušaju zamišljanja nje kao lude hipi djevojke/ …tamo preseliti, to je nešto nevjerojatno, jedinstveno' i bla-bla-bla.

Priznajem, needucirana i niskog nivoa opće kulture, do tada uopće nisam znala da Danci već preko trideset godina dozvoljavaju postojanje nekakve u visine napušene slobodne države nasred glavnog grada jedne druge, vrlo ozbiljne države. Možda je to zato što sam inače ozbiljna, sabrana, odgovorna i odrasla, pa smatram da sva ta alkoholičarsko-drogeraška preseravanja prirodno prestaju s norijadom i maturom. Jer, ako ne prestanu, onda nusprodukt toga bude četrdesetogodišnjak, po struci završeni gimnazijalac, koji još uvijek ne može prežaliti smrt Kurta Cobaina, a živi kod vlastitih roditelja.

Ili, jednostavno, onaj Leo iz Ludih '70.

Iako mi je smiješno uopće ozbiljno pisati o tome, u osnovi ipak moram reći kako je 'Slobodni grad' Christiania osnovan 1970/71., kad su neki 'skvoteri' našli za shodno uzurpirati prazne zgrade danskog Ministarstva obrane. Kako to Danci nisu uspjeli zatrti u nastajanju, stvarno mi nije jasno, ali kroz godine se spomenuto naselje protivnika sustava pretvorilo u polunezavisan grad-državu usred Kopenhagena, s vlastitim pravilima, režimom, pa i valutom, izuzetim od onoga koji vrijedi za normalne Dance u ostatku države.Najvažnije od tih pravila je da se slobodno drogiraju. Ne teškim drogama, naravno, to je vrlo zabranjeno i ne tolerira se. Al se zato napušavaju od nemila do nedraga i to je zakonito. Država ih je pokušavala izbaciti u početku, ali ništa nije tako naporno, perzistentno i krcato Uvjerenjima i Stavovima kao umjetnik-filozof vičan napušavanju.

Država, dakle, nije uspjela.

A onda je shvatila da upravo pregoleme količine turista dolaze u Kopenhagen baš zbog te atrakcije.

Pa je prestala pokušavati. Možda vam se čini da Jezdimir, osim bonzai psića, ima i nešto protiv hipija. Kad su u pitanju hipiji, Jezdimir je pomalo poput Erica Cartmana iz South Parka - prevrće se noćima u noćnim morama, uz riječi 'Damn, damn hippies... all they do is smoke pot and smell bad... damn hippies...'.

E pa jesam, govno sam legalističko i vjerujem u odgovornog člana društva.S obzirom na sve navedeno, jedva sam čekala da vidim to svjetsko čudo, možda čak i veće od Male sirene ili Den Lille Havfrue.

Kišno ponedjeljno jutro svakako nije bio pravi tajming za posjet toj turističkoj atrakciji. Jubavnajveća i ja, izdajnici turističkog mainstreama, drznuli smo se u subotu navečer posjetiti neke druge znamenitosti, a ovo ostaviti za kraj. On je ponovio svoj posjet već za dva tjedna, pa mi je izreferirao kako je navečer to sasvim drugi đir, kako ima puno turista, gore vatre, pije se pivo i napušava se bez kompleksa, ali neka. Mogu reći da mi je možda čak i drago što sam vidjela kako to izgleda u jedan ponedjeljak vulgaris.



I totalno je bezveze, da ne upotrijebim jači termin loše, ili još jači, obično sranje.

U osnovi je to gomila 'umjetnički' oslikanih straćara i drugih sklepanih i nadoklepanih konstrukcija, iz kojih izbija duh napušene filozofije i anarho-brije, kojeg se i inače grozim. Osjećala sam se kao djevojčica u zoološkom vrtu, samo što sam umjesto 'Tata, a gdje su medvjedi i zašto nisu tu vani?', govorila 'Jubav, a gdje su ti hipiji, zašto nisu u bašči?'. On mi je strpljivo odgovarao 'Srećica, ponedjeljak prijepodne je, oni ti sad spavaju, znaš.' 'Daj više da neki izađe', cendrala sam, 'pa da konačno vidim kako izgleda netko tko živi u slobodnom gradu, financira se legalnim dilanjem i pletenjem narukvica, ljubitelj je lakih droga i još je k tome umjetnik!'

A onda smo došli do 'glavnog placa'. Tamo je bilo nešto ljudi. Jedna skupina imala je odore interventnih redarstvenih postrojbi. Neki su izgledali kao Leo iz '70 i prodavali kojekakav đank po sklepanim štandovima.

A većina nije izgledala nimalo hipijevski.

'Errr... najdraži?', obratila sam se svom zaštitniku, 'ja sam hipije zamišljala kao miroljubive spodobe, možda nadrogirane i musave, ali načelno prijateljski raspoložene prema životu i svijetu... Ovi su uglavnom ćelavi, obučeni su ko propale skinjare u rashodovane spitke, lasteksice i ljubičaste poliesterske trenirke marke Adiadas, i općenito izgledaju kao totalni kriminalci...'

On je vidio isto što i ja.

Turista je bilo na parove razbrojs, a atmosfera među domaćima podsjećala je na onakvu kakva u američkim filmovima obično prati najgore slamove i geta. Izgledalo je kao da smo ušetali među raznorasne bande koje samo čekaju da se nešto pošoraju.

Kao Cartman, kad je išao u posjet Kennyju, zapjevala sam ispod glasa 'In the ghetto... in the ghetto...'.

Među nogama su im se motali gadni psi, svi odreda inačice neke od onih krvoločnih pit-bull pasmina, a od toga neki sa gadnim ožiljcima i osakaćenim ušima ili potpunim nedostatkom istih. Tarlahali su slobodno i, slično kao ljudski stanovnici tog ćumeza, izgledali su kao da jedva čekaju da se pokolju. Jedini razlog zašto nismo počeli panično uzmicati u roku momentalno leži u tome što smo smatrali da takva turistička atrakcija valjda ne može biti tako opasna za turiste. Da je neki od tih okljaštrenih zmajeva dosad nekoga priklao, valjda ne bi tako slobodno šetali, a vjerojatno ih danska vlada ne bi preporučivala kao viđenja vrijedan sight.

To sam ponavljala u sebi i dok sam na jednom štandu kupovala suvenirčić, a dvije te beštije su mi se valjale pod nogama grizući se međusobno uz upravo jezovite zvukove.

'Ovo je kao u onom vicu', prozbori jubav, 'što to ima četiri noge i jednu ruku...?'

'Što?', pitam.

'Razigrani rotvajler', veli on. Iako sam poprilično namrgođeno bauljala po toj 'slobodnoj državi', nasmijao me natpis 'Joint the Christiania club, and you'll never smoke alone' na nekoj usputnoj tabli, a i onaj 'You are now entering the EU' na izlazu iz države snova u sumornu domenu zakona.

'Nadam se da će Sanader uspjeti u tome da uđemo u Uniju barem prije ovih...', rekla sam jubavnajvećoj na izlazu.

Kasnije u toku dana, u vlaku prema Stockholmu, zapisivala sam neke dojmove, dok je srećica puhao na mom Samsonite putnom jastuku. Bilo mi je malo dosadno, pa sam ga munula nemilice u rebra.

'Ha?', dreknuo je on iznenađeno i nagloprobuđeno, 'šta je bilo?!'

'Ništa, najdraži, nešto te probudilo?', upitah nevino.

'Pa... izgleda da je', reče on, '...kao da me neki davež odalamio laktom u rebra, ali mora da mi se učinilo.'.

'Ta hajde', rekoh, 'ne znaš što pričaš, ali sad kad si već budan, da te pitam nešto. Oni imaju slobodni grad koji ne podliježe zakonima države, niti je podlegao nekakvih grozotama i pošastima suvremenog svijeta. Oni žive u skladu s prirodom, ne smije ih se slikati, uzgajaju biljčice i štrikaju torbice i u stalnom su kontaktu s majčicom zemljom, dok ona njih ima na speed-dial pod 1.'

'Da? I?', upita on nezainteresirano.

'Pa dam se kladiti da na internetu ima, onak, kristijanija dot kom.'

Jubav se nasmije, potvrdno kimajući glavom prije nego je ponovo zahrkao.