Usrani jučer produžio se u vrlo slični danas.
Posao me i dalje ne uveseljava i dojađuje mi poprilično, a situacija nije ništa bolja uslijed Bejbe od milju dolara koju smo jubavnajveća i ja gledali sinoć. Naravno, nakon takvog filma večer je spektakularno završila tako da sam ja tulila jer je život općenito sranje, a onda umreš. Jubavnajveća je imao zajeban zadatak tješenja, jer je, nažalost, teško utješiti osobu koja tuli zbog takvih generalija. Ne možeš baš reći 'daj, daj, no, nitko neće umrijeti, sve će biti u redu.'
Naravno da sam ujutro prvo pročitala Hybridov post za koji je on sam izričito napisao da ga se ima ne čitati. Tako da sam sad opet općenito jadna zbog života kao takvog.
Nego, krenimo na veselije teme - bojite li se ikad da ćete umrijeti sami, jadni i napušteni, a da nećete nikada upoznati osobu s kojom biste mogli, narodski rečeno, provesti sretan život? Ako je potrebno, za kvalitetniju vizualizaciju i bolji doživljaj straha, slobodno zamislite i one izklišeizirane mačke kako vam odgrizaju komade lica, kao i zaprepaštena lica susjeda, kada konačno provale u vaš, već čudnovato vonjajući stan i nađu vas tako konzumiranog/u na podu dnevne sobe.
Naime zašto vas to pitam.
Neki se sjećaju mog nedavnog seminara koji me je trebao osposobiti za polaganje pravosudnog ispita, ali, eto,
nije. O stručnoj strani sam već nešto i napisala, ali ne i o socijalnoj komponenti jednog takvog događanja.
U dvorani je svakodnevno sjedilo
stotinjak ljudi, podjednako muške i ženske čeljadi, dobne skupine / klase -
'moja generacija pa do nekoliko godina starije'; dakle izravno interesantna interesna grupacija koja dijeli međusobne stručne afinitete, a jamačno djelomično i ostale hobije. Jednoj mladoj djevojci kao što sam ja, činilo se kako dvorana
upravo vrvi potencijalnim romantičnim udvaračima.
Prije nego dreknete 'čekaj malo, a JUBAVNAJVEĆA?!', i prije nego ta ista dlakava mi investicija počne spammati komentare s 'REMEMBER ME?', da objasnim.
Mislim da je jasno kako sam sretno sparena u, nadam se, dugotrajne okove, ali moja je karakteristika
ekscesivna brižnost prema svemu i svačemu. Kako sam itekako svjesna da sam lako mogla biti na krivom mjestu u krivo vrijeme i ne upoznati nikada svoju srećicu,
opsesivno se brinem i za onu paralelnu mene koja ga nikad nije upoznala, te je stoga još uvijek paralelno živi u potrazi za karikom koja nedostaje.
Dakle, da takva ja dođe na takvo mjesto, svakako bi letimično skenirala situaciju, odnosno prisutne kolege, te sasvim opravdano očekivala nekakve zanimljive opcije.
E pa dočekala bi šipak čvrsto stisnut u friškoj figi.
Lijevo od mene sjedio je
zanimljiv kolega (27),
oženjen s djetetom na putu.
Do njega
kolega i prijatelj (27) koji već ima
šestomjesečno potomstvo.
Ispred mene sjedio je
kolega poznanik (27),
oženjen u međuvremenu od kad sam ga zadnji put vidjela.
Desno od mene sjedila je
cura baš iz moje generacije,
svadba je u lipnju.
Dečko koji sjedio blizu nje bio je vidno iznenađen i razočaran kad je to čuo. A kako i ne bi bio, razgovara sa zgodnom i zanimljivom 25-godišnjakinjom, i uopće ne uzima kao osobitu vjerojatnost da je bend kaparen još prošle godine, a da rodbina frče kitice as we speak.
Da sam solo, bila bi
vrlo razočarana, jer statistička vjerojatnost kaže (uzevši u obzir uzorak iz najbližeg kruga stolica) da bi svaki frajer na kojeg bih bacila oko zeleno bio
debelo i dobrano zauzet. I to onako
zakonski. A koliko ih je još ziher u dugim vezama na trasi prema
bračnoj luci, da ni ne spominjem.
Možda je problem u meni, u tome što se još uvijek doživljavam balavicom koju sve ozbiljne
zadevice čekaju,
isss, za
preko nekoliko godina!. Možda bih trebala pozornije baciti oko na prijateljicu iz generacije, udanu. Ili na onu koja samo što se nije uselila s budućim. Ili na onu koja već je, još prije godinu i pol.
Jebemu, nepojmljivo mi je da sa svoje 24 godine moram biti
elaborirano sretna što sam s
jubavinajvećom, jer sam se, eto, koliko-toliko
osigurala za budućnost.
Da moram biti
razumno utemeljeno sretna što sam napiknula dobrog, poštenog, pametnog, duhovitog, vjernog, vrijednog, finog, brižnog, uredno podšišanog, higijeni vičnog, roditeljima dragog, simpatičnog tipa s dobrom guzicom?
Ma zajebi to!
Ne želim biti zato sretna. Želim biti sretna što sam s njim zato što želim biti s njim. Bedasto, nerazumno i neutemeljeno, kao što i jesam.
Kad čujem krdo ovakvih štorija odjednom, onda ga kasnije samo začuđeno i tugaljivo pogledam, pa ga pitam
'jubaaav, a kako to da ti imaš 26, a ja 24, a na mojoj ručici nema nikakvog prstena? druge cure ga već sve imaju...'.
Pa mi on kaže
'Pa zar biti ti to već sad htjela?'.
A ja se na to vratim iz paralelne sebe u ovu stvarnu, pa zagalamim
'NE, dovraga i bestraga, koji me kurac snašao?!'. I odalamim se po glavi usput, ne bih li istjerala uljeza.
Da, da, konformizam je sjebana stvarčica. Dosad je ubio više ljudi nego nejebica.
Samo se nadam da onaj moj oženjeni uzorak nije odražavao pravo stanje stvari.
Slobodna populacijo, gdje ste? Pronađite se i seksajte se, s obvezom ili bez nje. Što god treba, samo nemojte završiti kao
CATering.