Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

četvrtak, 10.03.2005.

Blind Appointment

Ima već godinu dana otkako nešto piskaram za nalijevo linkiranu lupešku stranicu. Kad kažem piskaram, zapravo mislim kroz abnormalne porođajne muke istisnem jednu wannabe-kolumnu mjesečno. Uspjela sam napisati i jednu novicu. Nemam ja vremena za više od toga. To me, naravno, ipak nije spriječilo da provedem po dva sata dnevno opsesivno igrajući Bubble Trouble tijekom barem šest mjeseci toga razdoblja.
Ali, nije bitno.

U svakom slučaju, s likom koji uređuje spomenutu stranicu korespondiram uredno mejlom već, dakle, godinu dana, kadli je on, prije par tjedana, predložio da se nađemo na kavici, pa da se konačno i upoznamo. Da raščistim odmah neke stvari - on je sretno oženjen, a ja imam najslađe svoje okove u liku i djelu jubavinajveće, što znači da nema tu primjesa ovoga ili onoga.

Međutim, nakon dogovora svejedno nervozno primjećujem da nikad nisam bila na sastanku naslijepo bilo koje vrste, a kamoli temeljem internetski generiranog poznanstva.
Ne računam ono kad se pred sudnicom moram naći sa strankom koju nisam nikad vidjela. Tada ionako ide već ustaljena koreografija - red smješkanja, red kimanja, red 'da-kako-je-to-grozno', sve obilato začinjeno sa 'ma-ne-brinite-sve-će-biti-u-redu', i sve je gotovo za dvadeset minuta.
A što sad?

Sva sreća da me čovjek nazvao samo sat vremena prije samog dogovora, jer bi se inače izvrnula unutarnjim organima prema van od maničnog promišljanja situacije. Zovem panično jubavnajveću da mi da odobrenje za polijetanje. On kaže ol-sistems-gou.

Imam pola sata hoda do Trga, sasvim dovoljno za meditaciju.
Što ja to radim?
Kao prvo, worst case scenario - može biti ubojica sa kukom ili sjekirom, toliko zainteresiran za kasapljenje baš mojih udova, da je bio voljan pripremati teren i toviti lovinu čak godinu dana! Ne bi to bilo ništa neobično u današnjem svijetu, znate... Ok, nisam dvanaestogodišnji dečkić pa da me snube pedofili, ali sam sasvim podoban objektić za rascop lubanje u mračnom grmovlju pored puta. Ajde, nalazimo se u centru, to je olakotna okolnost, ali sad me ždere što nitko osim jubavinajveće ne zna gdje sam i s kim otišla. Da sam rekla familiji, morala bi im objašnjavati otkud meni taj tip, a to je onda konzerva crva od koje bi i originalna Pandorina kutija dobila kompleks manje zlobnosti. A jubavnajveća u dalekim inozemstvima, što on može, zvati Interpol?
Ojojbože, ubiše me trapavu glupaču, eto kako ću skončati, od satare iz ruke manijaka koji pozira kao urednik web-stranice, a sve ne bi li se dočepao mojih zelenih očiju!
To jest: Oh-my-God-oh-my-God-what-now-what-now?!?, kako bi rekao Pajdo Rojal.

No, dobro, saberi se, govorim si, samo ne daj da te odvede u neki sumnjivi birc izvan strogog špicerskog centra grada i sve će biti ok, a onda kad kreneš doma, skreći iz ulice u ulicu da zameteš trag - iz Ilice u Frankopansku, pa u Dalmatinsku, pa opet na Ilicu, pa malo prema Pantovačaku, pa preko onih skala na Gornji grad...
Naravno, kako čovjek zna kako se prezivam, komotno bi me mogao sačekati ujutro kad idem na posao, i iskasapiti me dosmrtno tada, ali čemu cjepidlačiti?
Ok, imam skovan plan za slučaj 'ubojice'. A što ako nije ubojica, nego neki neizrecivo dosadnjikavi tip?
Ovdje se sad nameće jedno interesantno pitanje, osobito za one koji vole loviti u mutnim sajber-vodama uz svjetlost Iskrice - može li osoba, koja zbilja zanimljivo i duhovito piše, biti dosadna? Ili naporna, kad smo kod toga?
U mojoj glavi, netko tko umije sročiti pametan, pronicljiv, duhovit tekst ne bi nikako smio biti manje zanimljiv uživo, ali što ja znam o tome?! Pretpostavljam da je obratno moguće - to što netko ne zna napisati suvisli tekst s repom, glavom i dlakavim torzom, ne mora značiti da nije interesantan sugovornik, pa zašto onda ne bi bilo moguće obratno?
Oh, bože, udavit će me u glupe spike, što ću onda?
Vježbam nekoliko puta uvjerljivo iznenađenje 'ajme, gle koliko je sati, moram brzo ići, sutra se dižem u pet!'

Ok, imam plan za dosadnjakovića. Makar sumnjam da je dosadnjaković.

A, što ako ja njemu budem dosadna? Ili naporna? Ili glupa?!?

Ta pomisao izbije mi umah zrak iz pluća u hladni zagrebački smog.

Ne, nemoguće! Pa ja sam tako draga, stvarno jesam, volim sve ljude, kao i sve što vole mladi, vrlo sam komunikativna, znam slušati, ma jednom riječju lovable!
Sranje, sjetim se frenda koji mi je objašnjavao kako je realno moguće da me neki ljudi vide kao arogantnu i hladnu kuju, dubokog glasa, izraženih čeljusti i nečeg pomalo opakog u pogledu.

Sjetim se kako me jedan poznanik nazvao uštogljenom i nedodirljivom.

Sjetim se kako su mi studenti prve godine, sa katedre na kojoj sam svojedobno bila demonstrator, priznali kasnije da sam im upravo ja djelovala najstrože.
Ojojbože, pa ja ću udaviti čovjeka!

Što sad? Kakav plan imaš za to, ha, sveznalice? Ti, koja si tako mudra i pametna i, oh-such-an-accomplished-young-lady i ovo i ono, jel ti palo napamet da se TI , da BAŠ TI, možda nekome ne sviđaš?!

Za slučaj da se jadni čovjek ne snađe pred naletom moje zlobe, arogancije, uštogljenosti i polarne hladnoće, uvježbavam par puta rečenicu koju ću mu ponuditi kao slamku spasa: 'ti sigurno moraš sutra rano na posao, pa da te ja ne zadržavam svojim blebetanjem'.

Blebetanje, šit, ne! Sigurno ću se unervozirati maksimalno, pa ću tek onda biti onako pravo iritantna, kako samo ja to znam... To na ovom svijetu može uspješno podnijeti samo i jedino jubavnajveća, a i on to možda trpi samo zbog seksa i činjenice da ću mu jednog dana roditi prekrasne zelenooke kovrčave curice. A-ha, odmah nakon Jure, Šime, Mate, Ante, Stipe i Jere, dodao bi on.

Živčana sam ko pudlica u menopauzi. Dolazim na zadano mjesto, u zadano vrijeme, kod kioska u manje prometnoj ulici.

Njega nema.

Znala sam, sad će me negdje promatrati iz prikrajka kako zvjerkam uokolo kao Miss Čudo Hrvatske Naive 2005, a sutra će to objaviti pred cijelim internetom.

Kupujem maramice od tipa na kiosku, znakovito mu namigujući, zapravo u očekivanju da će mi reći neku tajnu šifru za nastavak igre.

Ništa.

Osim ako se 'jedna kuna, molim' može nazvati šifrom. Pretvaram slova u brojke i pokušavam, onako od oka, ispremiješati suvislu uputu.

Ništa.

Tisuću mu skalpiranih dabrova, zašto nisam pročitala onaj Davinčijev kod?!

U taj tren, on zove, malo će zakasiti, ispričava se.

Ok, otpada teorija o promatranju iz prikrajka (valjda).

Eno ga, stiže.

Duboki udah, nemojblebetatinemojblebetatinemojblebetati... ok, to je to.
- 15:37 - Komentari (17) - Isprintaj - #