Dobri duh Drijemež zaposjeo je dvoranu, uvlačeći se svima pod tustu zimsku odjeću. Iako nije bilo prozora, znali smo da je jutro sivkasto, maglovito i hladno - idealno za kunjanje u toplom, tihom prostoru. Govornici, tamo negdje u dnu amfiteatra, bili su nam ujedno u dnu zbivanja, ali ukoliko predavanje baš bude zanimljivo, bili smo voljni čak i saslušati, udobno zavaljeni u tapecirane kino-stolice... U biti, jedina prava akcija ležala je u tehnikama meškoljenja, kojima je svak sebe nastojao poštediti nažuljanja guzice i potpunog prestanka cirkulacije u nogama, barem do pauze za kavu u 11h.
Drugi je dan seminara, dvorana je poluprazna. Iz zvučnika se razlijeva ugodno žuborenje današnjih predavača i moderatora, okupljenih oko mikrofona u dovršavanju seanse neobveznog čavrljanja prije početka, a ono se stapa sa pokojom izgovorenom riječi uspavanih slušača, miješa sa tišinom i putuje prema visokom stropu kino-dvorane. Mmmm... Većeg spokoja valjda nije bilo ni u Betlehemskoj štalici. Raščistio se krkljanac oko govornice, moderator sjeda na svoje mjesto, i obraća se skupu probranim stereotipnim rečenicama, usput najavljujući prijepodnevnog predavača. Taman kad sam dijelove tijela uokolo rasporedila na najkomforniji način, eto NJE.
Osjetila sam neko komešanje s lijeve strane, snažno, bučno i potpuno atipično za letargiju, tromost i tišinu u dvorani. Stropoštala se, uz njiskanje, struganje i roštanje, dvije stolice dalje od mene. Naravno, sve uz klasičnu koreografiju - u jednoj ruci kišobran i fascikl, u drugoj torba, materijali za seminar u polurasipajućem stanju i aparatura za slušanje simultanog prijevoda, a u zubima mobitel i klasična turpija, kakva se inače dostavlja braći Dalton unutar švarcvaldice, a kojom će slijedeća dva sata ziher postojano brusiti moje živce. Sto posto, nanjušim takav tip na sto metara. A možda i neće, zbilja moram prestati biti tako negativno nastrojena prema ljudima...
Nakon deset sekundi, gospođa shvaća da sa svog mjesta ne vidi baš odlično facijalne izraze, kako govornika, tako i moderatora, pa se, skupa sa cjelokupnim inventarom i uz iste zvukove, premjestila na sjedalicu do mene. Dvorana je, kao što sam naglasila ranije, velika i poluprazna, a u tom dijelu reda od možda desetak stolica, sjedim samo JA. A sad i ona, do mene. Sicevi nisu veliki, znači slijedeća dva sata sjedim samo na desnom guzu, a naginjanje ulijevo mi je totalno onemogućeno.
Prilikom raskomoćivanja, u oko sam skoro dobila vrh kišobrana, a tren kasnije i cijelu ručerdu, dok je razmotavala žice od slušalica. Papire, koji joj nisu bili potrebni za ovo predavanje, rasporedila je po podu, jednim dijelom i pod moju stolicu. Znači moja lijeva noga će biti u zraku veći dio vremena. Već mi je bilo jasno da me, umjesto decentnog drijemanja, čeka njezino kreveljenje. Međutim, kosa mi se u užasu razbježala po tjemenu kad je izustila ˝E tako, fino!˝, označavajući time da se dobro smjestila. Krajičkom oka sam jasno vidjela kako me gleda i zainteresirano se smješka, vjerojatno sa željom da se upoznamo i odmah razmijenimo vizitke i priče o djetinjstvu, odrastanju i profesionalnom životu i radu. Ne, samo ne to, skoro sam zaurlala - još ću probaviti meškoljenje, kreveljenje i sjedenje na desnom guzu, ali nekoga tko će pričati sam sa sobom, konstantno vrebajući nekoga s kim bi mogao podijeliti svoje misli - ne mogu, pogotovo ne na prazan želudac. A ni kavu nisam još popila, jebemu.
Da razjasnim - nemam ništa protiv drugih ljudi, sve dok se ponašaju onako kako se ja ponašam prema svima onima kojima sam sama 'drugi ljudi'. Očuvanje privatnog prostora jedna je od temeljnih i neotuđivih ljudskih sloboda. Pod privatnim prostorim mislim na krug promjera dva metra oko sebe, netaknut od strane onih koje nisam u njeg pozvala. Ne volim kad mi se bez ikakvog razloga obraćaju potpuni stranci, ne volim kad mi takvi postavljaju neumjesna pitanja, ne volim kad moram biti u blizini iritantnih pojava koje se, na invazivan i nesimpatičan način, prezentiraju okolini. U tramvaju, na ulici, u birtiji. Srećom, od većine se uvijek možeš diskretno udaljiti. Ali ne i kad sjede do tebe na dvosatnom izlaganju o matematičkim formulama za procjenu vrijednosti intelektualnog vlasništva. Zar to ne zvuči kao dovoljna kazna?
Bila sam u potpunosti u pravu. Moja planirana jutarnja meditacija pretvorila se u torturu. Na svaku neduhovitu isforsiranu pošalicu, gospođa je otkidala grlenim smijehom, kao da joj Jerry Seinfeld osobno čita svoja sabrana djela. Nakon svakih nekoliko rečenica ispuštala je po jedan ˝mhmmm...˝, ˝da, da...˝, ili ˝u pravu je...˝, a ako bi joj nešto osobito dobro sjelo, na uho mi je uskliknula ˝to ja znam, znam to!˝ Jedino što ju je spriječilo da u mom smjeru lansira pokoji ˝jel'da da je tako?˝ su bila moja leđa, cijelo vrijeme okrenuta prema njoj, kao i moje uporno i kontinuirano koncentriranje na to da ni jednu takvu upadicu ni slučajno ne udostojim ni najsramežljivijom naznakom primjećivanja. Uspjeh je bio solidan, iako su mi usta bila ispunjena krhotinama zuba. Decentno sam provjerila imam li u mobitelu broj od zubara, da odmah poslije seminara otrčim na izradu gebisa. Čujte, agresija se mora nekako manifestirati. Bolje i to nego da sam uzgajala čir. Izgled je ionako samo površinska stvar. Nije li tako, ljubavi?
Grozim se ljudi koji svima moraju obznanjivati svoje kvalitete, znanja ili sposobnosti.. Pa u neobveznom razgovoru spomenu kako je bitka na Krbavskom polju bila 9. rujna 1493. godine. U jutarnjim satima. Ili stalno spominju kako su cijelu osnovnu prolazili sa pet-nula. I prije deset godine učili japanski čitavih 10 mjeseci. Iz karatea bili sedmi na školskom natjecanju u Mrzlom polju.
Zadnji put kad sam naturala svoje sposobnosti ostalima na taj način bilo je u drugom osnovne. Kako sam oduvijek bila perjanica edukacije u svojoj obitelji, već preko ljeta sam savladala pisana slova. Ona su, zna se, gradivo DRUGOG razreda. To se, zatim, manifestiralo tako da sam već prvog dana škole, prije prvog sata, po cijeloj ploči 'pisano' ispisala dvosložno ime svoje sestre, očekujući, valjda, da će učiteljica, čim to spazi, pasti u nesvijest razgaljena od spoznaje moje genijalnosti, te me odmah katapultirati na drugu godinu molekularne biologije, a razredni kolegčići dobiti proljev od ljubomore. Šok je nastupio kad je drugarica nastavnica umarširala u razred i u par poteza spužve, ne ispustivši niti cičaj ushićenja, poslala u književni zaborav novorođenče proizašlo iz mojih literarnih trudova. Osjećala sam se kao da je neka seljačina u vatru bacila Guttenbergovu Bibliju!
Međutim, to sam ubrzo preboljela. I od tada sam bila cijepljena protiv nepotrebnog razmetanja.
Da su barem svi naučili tu lekciju tako rano. I sa približno takvim uspjehom.
Za vrijeme ručka, dok sam ostacima zuba pokušavala obraditi šampinjone, i uspješno eskivirati onu mutiranu gljivu iz prethodnog posta, sjela je kraj mene. A što ste vi po struci?, U kojem uredu radite? Kako to da nikad nisam čula za taj ured, a radim ovaj posao već 20 godina?, samo su neka od pitanja koja mi je postavila. Čudno, učinila mi se čak simpatičnom... Možda mi je djelomično bilo i drago što mi je pravila društvo pri jelu.
Pitam se kakva li sam ja to prasica kad uporno s takvim negativnim stavom pristupam ljudima...
