Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Zanimljiva riječ, natruha. Prema Aniću, sitan trag, nešto što se natrusilo, nepoželjna trunčica... ili, u prenesenom značenju, primjesa kakve druge ideje u nekom tekstu, načinu mišljenja i sl. Npr. natruhe fašizma.

U njenim stavovima osjećaju se natruhe fašizma. Nepoželjne, delikatne trunčice... Pa dobro, otkud mi onda ovo grumenje blata po ramenima? Otkud pijesak u mojoj kavi? Možda moja liberalna stajališta, vrag ih crni zatro, preosjetljivo tumače izjave koje same po sebi nisu ništa strašno? Čak i natruhe bi mogla pronaći samo prava cjepidlaka!

Baš dobro da su prekinuli..., priča ona, on mi je uvijek bio tako odvratan. Ne zato što je Srbin, dodaje. Već me dovoljno pozna, svjesna je da neću odmah staviti kapuljaču i pridružiti se linču, uz bejzbol palicu i nadmoćno arlaukanje. Najvjerojatnije neću uopće. Najvjerojatnije ću stati na njegovu stranu. Najvjerojatnije će ona dobiti verbalno po njuški. A i jedno stanovito vrijeme za hlađenje, prije nego me opet dobije na kavu.

Uopće mi ne smeta to što je Srbin, nastavlja. Izgovara 'srbin' kao da je čovjek upravo ušao u kafić s krvavim nožem kojim je poklao nekoliko katoličko-hrvatskih sela. Moram li uopće naglašavati da je rođen, odrastao i živi u Hrvatskoj, ali ga, eto, resi ime koje nije pravo hrvatsko, od stoljeća sedmog?

Nemoj me krivo shvatiti, nemam ja ništa protiv Srba... ne bih imala ništa protiv prijatelja koji je Srbin, ali ne bih baš bila s jednim... zaključuje, misleći valjda da me ovakva popustljivost apsolutno mora odobrovoljiti. Nije joj jasno zašto ju i dalje promatram bez riječi, umjesto da potvrdim ispravnost onoga što je upravo ustvrdila. Sigurno se pita što još hoću, da kaže da bi se baš prasnula s jednim takvim?!

Pa zar ne? A šta, ti bi bila? - pita me izravno.

Ne znam, odgovaram, zadnji put kad sam provjerila, među vrijednostima koje cijenim u čovjeku, nije bilo ni nacionalnosti ni vjere. Samo dobrota, poštenje, vjernost i slične nevažne gluposti.

Zar nisam revolucionar?