Jeka tisine
četvrtak, 15.07.2021.
Prva hospitalizacija
Pricam danas sa sestrom. Pita me gdje je najbolje da ide mlado bice od jedva sesnaest godina sa simptomima bolesti nalik mojima. Objasnjavam joj opcije. Po recenom, tom mladom bicu trebat ce hospitalizacija.
Sad, tko je ikad bio hospitaliziran, zna da su prvi dani cisti horor. Na promatranju si, dijelis sobu sa 7 ili 8 teskih slucajeva. Zbunjen si, uplasen, ne spavas. Cesto netko vristi iz cista mira. Cesto netko bude vezan. Samoozljedjivanje i ozljedjivanje drugih se redovito dogadja. Kao i slucajevi pokusaja ili uspjelih suicida.
Ne sjecam se odredjenih djelova svoje prve hospitalizacije. Samo u tragovima. Belgijanke koja je dosla jedne noci vezana, vikala je do zore. Onda one poremecene zene koja mi je pokusala ukrasti mobitel, i onda mi izgrizla punjac. Hladnoce bolnickog odjela. Mucnine zbog puno lijekova. Nepostojece privatnosti.
Ali ja sam to prosla zaogrnuvsi se u boje, zaogrnuvsi se u svijet koji vanjski mrak nije mogao taknuti. Imala sam dovoljno svojeg unutrasnjeg mraka.
Kad sam dosla na otvoreni odjel, prodisala sam. I dalje je to tesko mjesto, ali barem se moze ici na radnu terapiju (isla sam na dvije dnevno) ili prosetati bolnickim krugom. Od ljudi koji su bili skloni napadati druge sam bila sigurna. Naime, treci dan otkako sam stigla na otvoreni vec sam kartala belu s ekipom koja je bila u ratu i vecinom se lijecila od PTSPa. Otad sam bila nedodirljiva potencijalnim nasilnicima.
Onda sam nasla i ekipu mrvicu stariju od sebe. Druzili smo se i pretvarali da uopce nismo u bolnici. Neki od njih su bili i umjetnici, tako da smo imali zajednicki nazivnik. Tu je bila i jedna osoba koja ce kasnije postati velik dio mog zivota i koju cu i danas zvati iskrenim prijateljem.
Ogrnula sam se jos cvrsce u boje. U sebi sam bila dosta lose, izvana sam zracila sve moguce nijanse.
Stvarala sam intenzivno. Skice, ukrasne sitnice, slike, skulpture. Ako me ista drzalo, to je bilo stvaranje i clanovi mojeg malog veselog kruga. Grupne terapije su me deprimirale. Individualni razgovori frustrirali. Lijekovi uzrokovali stalne mucnine i vrtoglavice. Ali nisam odustajala.
Dva mjeseca nakon prijema preselili su me na Odjel 5. U usporedbi s ostalim odjelima, hotel. Mogla sam birati izmedju vise vrsta terapija (dobila sam i izvrsnu psihijatricu koja ce intenzivno raditi sa mnom i konacno napraviti plan lijecenja koji funkcionira). Jos mjesec dana cu provesti tamo prije otpusta. Sve u intenzivnom radu na sebi.
Nakon pustanja, trebalo je jos jedno bolnicko lijecenje da se dovedem u oblik u kojem sam sad. Uglavnom stabilna s odredjenim oscilacijama. Vratila sam se na fakultet. Diplomirala. Zaposlila se. Udala. Postala majka.
Zivim normalan zivot s nekoliko sitnih razlika. Jedna je da uzimam terapiju i javljam se psihijatrici. Druga je da imam oko za one koji su u problemu. Kao nastavnica, znala sam odmah prepoznati dijete koje treba pomoc. I nikad me taj osjecaj nije iznevjerio.
Nikad nisam rekla da sam i ja nekoc trebala pomoc. Ne zato jer me bilo sram ili strah. Jednostavno, o tome rijetko pricam i to samo s ljudima kojima vjerujem. Bolno je to poglavlje kojega se nerado sjecam.
Je li mi lijecenje pomoglo? Svakako. Je li bilo tesko? Definitivno. Ali tu sam, jos se borim... I da. Ponosim se svojim sitnim pobjedama.
| < | srpanj, 2021 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.