Ni sam ne znam odakle da počnem. Shvatio sam kako bijeg nije uvijek najbolje rješenje za rješavanje problema, jer bježati od surove realnosti, problema i svega negativnom u ovome našem svijetu samo pogoršava i ovako loše situacije. Kad poželiš pobjeći od problema, oni te prate u stopu, postanu tvoja sjena, ili se vrate tebi poput bumeranga kad ga baciš u zrak. Kako onda ići naprijed, svakodnevno imati snage za životom, rješavanjem problema raznih tipova? Možda je probleme lakše rješavati ako imaš nešto u što vjeruješ, primjerice ufanje u Boga, ili bilo što drugo, jer na ovome svijetu postoji puno različitih vjera, i svaka ima veliki broj sljedbenika. Kad bi me netko upitao u što vjerujem, ja ne bih znao što odgovoriti, jer sam zapustio svoju vjeru, koja je prije bila snažna, i sada, kao sedamnaestogodišnjak imam neko drugačije stajalište prema Crkvi i Bogu, nego prije nekoliko godina.
Danas sam pročitao jedno pismo koje me nije ostavilo ravnodušnim. Na kraju cijelog teksta tog pisma stoji zahvala te osobe te zaključna rečenica:
te potpis te osobe. I kako sad ostati ravnodušan na to? Premda ja tu osobu prezirem zbog nekih stvari, nikad joj nisam želio ništa loše. I naravno da sam zazvao ime Božje nakon čitanja pisma, jer se čovjek naprosto navikne zazivati Boga svaki put kad mu je teško u životu, bez obriza da li on ide u Crkvu, da li vjeruje, ili ne vjeruje.
Ponovno počinjem imati probleme, ili bolje rečeno noćne more, i jako zamršene snove. Ponovno se budim u strahu, iako ne znam čemu je taj strah prisutan, hoće li se nešto novo dogoditi, nešto loše. Ne uspijevam se u potpunosti prisjetiti tih svih snova tokom jedne noći, jer su komplicirani i isprepleteni nekolicinom bliskih osoba. Ne uspijevam ih niti složiti u nešto smisleno, protumačiti njihovo značenje, a tako bih to htio. Ne znam što će biti sa mnom. Imam nekih zdravstvenih problema koje bi bilo poželjno rješiti, ali i tu je prisutna moja lijenost, a možda i strah.
Pozdrav, i hvala što me čitate i komentirate.
Toliko je pjesama o toj ljubavi, toj prokletoj stvari koja je uzrok brojnih problema kod velikog broja mladih. Zar je toliki problem željeti konačno nekog zavoljeti, zaželjeti nekoga usrećiti? Obično kad ste jednom povrijeđeni od druge osobe (mislim na vezu), jednostavno počinjete gubiti vjeru u ljubav, vjeru u sreću, i prestajete se boriti za svoje ideale, svoje želje, svoja nastojanja da nekoga osvojite. Ja se trenutno nalazim u vrlo nezgodnoj situaciji, jer ni sam ne znam što želim, ili bolje rečeno koga. Osobu s kojom imam jako dobar odnos već jako dugo, preko godine dana, ili nekog, kome sam rekao da mi se sviđa, bez da sam o tome prije toga dobro promislio.
Stvari se polako vraćaju na svoje staro mjesto. U nadi da će sve biti ovako dobro i dalje, polako koračam iz dana u dan, ponovno budim svoje zamišljene i dosad nikad neostvarene ideale, nastojeći ih ostvariti sada – kada sam konačno uspio otjerati svu tamu i zle misli iz svoje duše. Duše su jako osjetljiva stvar – neke su poput lišća – kad vjetar puhne malo jače, one ostaju povrijeđene, zato ih treba paziti, pogotovo ako su to duše nekoga tko vam je drag, zbog koga nastojite biti sretni iz dana u dan, jer i njega uveseljava vaša sreća.
Još je jedan vikend prošao, ja sam ostao u kutku svoje sobe, sjedeći za svojim kompjuterom i radnim stolom, bezbrižno čitajući članke o raznoraznim stvarima, gledajući video klipove brojnih kataklizmi koje nas očekuju u ne tako dalekoj budućnosti. Čovjeku dodje da stane i upita sam sebe što je postigao dosad u životu, s obzirom na to da nikad ne znamo kada sve može odjednom stati – prestati postojati. Osobno znam da mi je najveći uspjeh u životu to što sam sa dosta osoba dobar, što im znam biti prijatelj, i takodjer sam svjestan činjenice da su i oni dobre osobe, i još bolji prijatelji. Znate, teško je na ovome našem sjebanome svijetu pronaći osobu koja je dobra.
Da se osvrnem na jedan post nedavno pročitan. Hodajući kalama ovoga grada često ćete naići na prosjake, i žalosno je samo proći pored njih kao pored sjenke noćne lampe u sobi. I te su osobe imale svoje ideale nekoć u životu, ali zbog raznih prilika i neprilika nažalost nisu uspjeli ništa postići u životu, te su svoj život i svoju sudbinu prepustili ulici. Isto tako, hodajući ovim gradom često puta susrećem poznata lica, i isto tako znam ponekad okrenuti lice, okrenuti se i krenuti nepoznatim smjerom, samo da izbjegnem kontakt sa određenim osobama. Tako je to kad vam netko ne paše, bez obzira da li se vi trudite imati kontakt s tom osobom ili ne.
...don't know what to write more...stay calm...
P.S. napisano davno...