Ni sam ne znam odakle da počnem. Shvatio sam kako bijeg nije uvijek najbolje rješenje za rješavanje problema, jer bježati od surove realnosti, problema i svega negativnom u ovome našem svijetu samo pogoršava i ovako loše situacije. Kad poželiš pobjeći od problema, oni te prate u stopu, postanu tvoja sjena, ili se vrate tebi poput bumeranga kad ga baciš u zrak. Kako onda ići naprijed, svakodnevno imati snage za životom, rješavanjem problema raznih tipova? Možda je probleme lakše rješavati ako imaš nešto u što vjeruješ, primjerice ufanje u Boga, ili bilo što drugo, jer na ovome svijetu postoji puno različitih vjera, i svaka ima veliki broj sljedbenika. Kad bi me netko upitao u što vjerujem, ja ne bih znao što odgovoriti, jer sam zapustio svoju vjeru, koja je prije bila snažna, i sada, kao sedamnaestogodišnjak imam neko drugačije stajalište prema Crkvi i Bogu, nego prije nekoliko godina.
Danas sam pročitao jedno pismo koje me nije ostavilo ravnodušnim. Na kraju cijelog teksta tog pisma stoji zahvala te osobe te zaključna rečenica:
te potpis te osobe. I kako sad ostati ravnodušan na to? Premda ja tu osobu prezirem zbog nekih stvari, nikad joj nisam želio ništa loše. I naravno da sam zazvao ime Božje nakon čitanja pisma, jer se čovjek naprosto navikne zazivati Boga svaki put kad mu je teško u životu, bez obriza da li on ide u Crkvu, da li vjeruje, ili ne vjeruje.
Ponovno počinjem imati probleme, ili bolje rečeno noćne more, i jako zamršene snove. Ponovno se budim u strahu, iako ne znam čemu je taj strah prisutan, hoće li se nešto novo dogoditi, nešto loše. Ne uspijevam se u potpunosti prisjetiti tih svih snova tokom jedne noći, jer su komplicirani i isprepleteni nekolicinom bliskih osoba. Ne uspijevam ih niti složiti u nešto smisleno, protumačiti njihovo značenje, a tako bih to htio. Ne znam što će biti sa mnom. Imam nekih zdravstvenih problema koje bi bilo poželjno rješiti, ali i tu je prisutna moja lijenost, a možda i strah.
Pozdrav, i hvala što me čitate i komentirate.