Mama mia!
Najteže polugodište u životu.
Čak nije frka niti s gradivom ili učenjem, nego s tisuću i petsto stvari koje
i nemaju neke veze s školom, eh, al imaju veze s faksom (hm, zapravo mi dođe na isto), onda s mojim hirovima koje pokušavam ispuniti u "slobodno vrijeme".
Kad bi dan imao 48 sati, onda bih možda uspjela napraviti sve što želim.
Problem je u tome što želim previše toga, a teško mi je odrediti prioritete.
"Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti, a ono svakome daje po
zasluzi, i možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nabrajati tisuću
razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu,možemo
cijelom svijetu do boli vikati svakojake prostote; vrijeme će opet
neumoljivo presuditi u svoju korist!"
SINIŠA GLAVAŠEVIĆ
I da bi stvar bila ljepša, moram donijet još i neku odlukicu, a teško mi je. Naravno, niti se ne očekuje da bude lako...Možda mi Iacocca pomogne oko toga. ;-)
"Nikad ne donosite važnu odluku ako niste razmotrili barem dvije
mogućnosti izbora. "
Lee Iacocca
Odoh spavati i pustit misli na pašu.
Moglo bi se reći da je spavanje dobar bijeg od problema ili ih barem odgodi.
Bježala ja ili ne, spavanje mi ne gine.
Laku noć!
Meko k'o kaplja kiše; tiho, od daha tiše...
Čekali smo sat vremena...ljudi su se skupljali polako, ali sigurno.
Ovaj put mi je pošlo za rukom i uspjela sam kupit karte i napokon otići na njegov koncert!!
Moram li posebno naglasiti da je bilo PREDIVNO...?!
Odličan bend, savršeno sviraju, a on kako pjeva...Obožavam ga slušati.
Te pjesme...tako posebne, tako lijepe, za moju dušu...
Uživala sam svakim dijelom tijela tih 2 i pol sata.
Dva puta smo ga dozvali na bis i bio je toliko dobar da je otpjevao još 5 pjesama... ;-))
Ima jedna njegova stvar od koje mi prolaze trnci.
Čula sam ju na Dori prije nekoliko godina i to je bilo to.
Ta je pjesma jedna od onih zbog koje zastaneš što god radio kad ju čuješ, ona koju možeš poslušati bezbroj puta i uvijek iznova probudi poseban osjećaj u tebi.
Tako je čudesno što se tako netko može pojaviti u tvom životu i promijeniti sve.
Pojaviti se odjednom... onda kada misliš da nema nikoga...
Da nema nikoga tko bi mogao biti sve ono što trebaš,
kad govori, kao da slušaš svoje misli...
I onda dođe, odjednom...
...tiho, ne znaš od kuda.
Samo znaš da je tu i da promijenilo se sve.
(nisam našla niš' bolje. :-(
Mogu reći šutnjom, mogu prstima,
I u pijesku stopama, i u mraku usnama,
Mogu čuti srcem, mogu očima,
Nekim novim mirisom, nekim novim okusom
Zauvijek, promijenilo se sve
Odjednom Ti,
U jutru što kraj mene drijema,
Ti,
a činilo se nikog nema,
Ti,
odjednom Ti u kapi kiše,
Ti,
a činilo se nikad više
Mogu vidjet kožom, mogu mislima,
To se samo dogodi, i bez riječi pogodi,
Zauvijek, promijenilo se sve
Odjednom Ti,
U jutru što kraj mene drijema
Ti,
a činilo se nikog nema,
Ti,
odjednom Ti u kapi kiše,
Ti,
a činilo se nikad više
Stopilo se vrijeme,
U jedan dan
Dan u kom' se budim i osjećam,
Odjednom Ti,
U jutru što kraj mene drijema
Ti,
a činilo se nikog nema,
Ti,
odjednom Ti u kapi kiše,
Ti,
a činilo se nikad više.
Pad iz dimenzije...
Postoje stari vjetrovi koje još uvijek ne razumijem,
premda se čini da od pamtivijeka jašem na njihovim namreškanim krijestama.
Krećem se u dimenziji Z, svijet se odigrava negdje drugdje,
u jednom drugom isječku stvari, paralelno sa mnom...
(Mostovi okruga Madison)
Dos Gardenias
S dvije gardenije za Tebe
želim Ti reći "volim Te"... obožavam, moj živote.
Čuvaj ih, one su Tvoje i moje srce.
Dvije gardenije za Tebe,
tople poput poljubaca koje sam Ti dao,
kakve nećeš spoznati u zagrljaju drugoga.
Živjet će tu kraj Tebe i zboriti Ti
kako bih i ja.
Vjerovat ćeš da Ti kažu "volim Te".
No, ako jedne večeri gardenije moje ljubavi uvenu,
bit će to zato što su otkrile da si me izdala,
jer voliš drugoga.
Posljednja molitva
Blagoslovljen nek' je život.
U podsmijehu nek' je blagoslovljen i u suzi.
U nadama i varkama, u znoju i kidanju.
Blagoslovljena Ljubav koja sve prašta, koja, otvarajući našem srcu putove u život, zna da je ono krhko i slomljivo, pa ga miluje rukom podnašanja i trpeljivosti.
Blagoslovljen onaj koji je prvi stavio ruku na moje meso i koga su opile boli mog ranjivog djevičanstva.
I onaj blagoslovljen koji je sakrio lice od mene, a usuo u moju krv ludilo i nemir Ljubavi.
I prevarnik nek' je blagoslovljen, na čijim sam lažnim usnama ostavila svoje neiscrpljene želje.
Blagoslovljeni i svi oni koji nađoše niske radosti na mome tijelu, iznemoglom od traženja i vrludanja.
Blagoslovljena ona iznakažena usta u čijoj su se krvi zagušile slatke riječi nerečene, ali koje su ostale otvorene za prvi i posljednji poljubac.
I ruke onog razbojnika neka su blagoslovljene: one su me položile u naručje smrti.
I blagoslovljena nek' je smrt.
(Milan Begović, Pustolov pred vratima)
My Fairy tale
Ležali smo na krevetu, kurio me kao i obično, a ja sam shvatila da sam u ovih 18 godina propustila hrpu filmova koje bi svatko trebao pogledati - barem iz opće kulture...
Tamo iza stakla, spuštala se noć i bacala tamu na nas. Nekako, kao "slučajno", približili smo se...
Izvela sam neki blesavi pokret rukom kad ju je iznenada uhvatio.
Woow!
Izvio je svoju šaku oko moje...khm, da, nekako mi je odmah postalo toplije.
Nastavili smo se smijuljiti, kao da se ništa nije dogodilo.
Nakon nekakvog komešanja našli smo se stisnuti jedno uz drugo.
Bilo je preočito da se pravimo blesavi, pa smo zašutjeli... Onako, neka topla tišina - zašutiš spontano.
Mekan dodir, poput svile... Po vratu, kroz kosu... mogu ga i sada osjetiti...
Tamo, iz druge sobe, dopirao je zvuk dragog mu baleta...
Moram priznati - kao u bajci!
Izgubila sam pojam o svemu - mjestu, vremenu... Pratila sam samo njegove nježne ruke, onako tople, na svojoj koži...
A onda me primio za rame i okrenuo na leđa. Iznenadilo me to.
Pogledala sam u njegove posebno smeđe oči. Sjale su u mraku i gledale me nježno...
A sljedećeg trenutka njegove su usne, tako polako, dotakle moje.
Drhtaj, onaj koji sam često zamišljala, omamljenost, pa onda trnci...
Imala sam osjećaj da je vrijeme stalo!
Da, poljubac iz bajke. Moje bajke - napisane njegovom rukom!
Jednom mi je rekao da je Vrijeme jedina stvar koju nemamo.
...Silencio...
Spavaju u mome vrtu gladiole,
ruže, ljiljani bijeli,
a moja duša tako bolna i sjetna,
od cvijeća želi skriti svoju bol.
Ja ne želim da cvijeće zna
za patnje koje mi život dijeli,
jer kad bi znalo koliko patim
od moga jada i ono bi proplakalo.
Tiho, jer spavaju gladiole i ljiljani bijeli,
ne želim da za tugu moju znaju
Jer bi, da me u suzama vide,
uvenuli.
Buena Vista Social Club
Predivan film o kubanskim glazbenicima!
Ako volite takvu glazbu, toplo preporučam!
...palo...?
"Stojiš za stolom prebirući papire i nešto ispustiš, samo to ne znaš.
Sekunda ili dvije prođu prije nego što to saznaš i čak tad znaš to samo kao bezoblično izobličenje prostora razlivenog oko tvoga tijela.
Ali jednom kad znaš da si nešto ispustio, čuješ kako to pada na pod, sa zakašnjenjem.
Zvuk dolazi kroz ogromnu mrežu udaljenosti. Čuješ kako stvar pada i znaš u isto vrijeme što je to, manje ili više i to je spajalica za papir.
To znaš zbog zvuka koji proizvodi pri udarcu o pod i zbog sakrivenog sjećanja na samo ispuštanje, na stvar koja pada iz tvoje ruke ili sklizne s ruba papira na kojem je pričvršćena.
Kliznula je s ruba papira.
Sada kada znaš da ti je ispala, sjećaš se kako se to dogodilo ili se napola sjećaš ili možda nekako vidiš ili nešto drugo.
Spajalica pada na pod i odbija se s kraja na kraj, blijeda i bestežinska, zvuk za koji nema imitirajuće riječi, zvuk spajalice koja pada, ali kad se sagneš da je podigneš, nje nema."
(Umjetnica tijela, Don DeLillo)
Ni traga...
Odvezla se natrag kući i hodala kroz nju, od sobe do sobe, još jednom.
Mislila se popeti po stepenicama i proći hodnikom i otići na drugi kat i pronaći ga u maloj spavaćoj sobi pored velike prazne sobe na kraju hodnika, kao što ga je pronašla prvi put kako sjedi na rubu kreveta u rublju.
Ali kad nije bio tamo, znala je da ga neće biti, ako to ima smisla.
Nekoliko koraka prije nego što je stigla do vrata, znala je da neće biti tamo i onda nije bio.
Znala je to čitavo vrijeme.
Preostalo joj je lutati hodnicima i on joj je nedostajao.
Otišao je tako potpuno da ništa nije ostalo, ni jedan zaostali dah prisutstva, ali čak i dok je prolazila pokraj praznih soba osjećala je da ga nešto u njenom tijelu nastoji zadržati tu.
(Umjetnica tijela, Don DeLillo)
