Marketing
My Fairy tale
Ležali smo na krevetu, kurio me kao i obično, a ja sam shvatila da sam u ovih 18 godina propustila hrpu filmova koje bi svatko trebao pogledati - barem iz opće kulture...
Tamo iza stakla, spuštala se noć i bacala tamu na nas. Nekako, kao "slučajno", približili smo se...
Izvela sam neki blesavi pokret rukom kad ju je iznenada uhvatio.
Woow!
Izvio je svoju šaku oko moje...khm, da, nekako mi je odmah postalo toplije.
Nastavili smo se smijuljiti, kao da se ništa nije dogodilo.
Nakon nekakvog komešanja našli smo se stisnuti jedno uz drugo.
Bilo je preočito da se pravimo blesavi, pa smo zašutjeli... Onako, neka topla tišina - zašutiš spontano.
Mekan dodir, poput svile... Po vratu, kroz kosu... mogu ga i sada osjetiti...
Tamo, iz druge sobe, dopirao je zvuk dragog mu baleta...
Moram priznati - kao u bajci!
Izgubila sam pojam o svemu - mjestu, vremenu... Pratila sam samo njegove nježne ruke, onako tople, na svojoj koži...
A onda me primio za rame i okrenuo na leđa. Iznenadilo me to.
Pogledala sam u njegove posebno smeđe oči. Sjale su u mraku i gledale me nježno...
A sljedećeg trenutka njegove su usne, tako polako, dotakle moje.
Drhtaj, onaj koji sam često zamišljala, omamljenost, pa onda trnci...
Imala sam osjećaj da je vrijeme stalo!
Da, poljubac iz bajke. Moje bajke - napisane njegovom rukom!
Jednom mi je rekao da je Vrijeme jedina stvar koju nemamo.
Post je objavljen 07.02.2007. u 22:28 sati.