Valentinovo će uskoro, pa se može reći da pomalo i pretjerujem sa ljubavnim člancima. Danas ću pisati o svojim stavovima i svime što ima veze sa ljubavi.
Ljubav je, može se reći, moja najdraža tema. Za mene je to paralelni svijet u kojem je sve kako smo oduvijek željeli.
Što je ljubav?
Ljubav je neopisiva. To je nešto na što čak ni znanstvenici nemaju odgovor. To je nezamjenjiv osjećaj.
Najljepše je kad voliš nekoga, a taj netko ti uzvrati istom mjerom. Pa se volite, grlite, pazite i mazite, kao da nemate nikog drugog. A vi mislite da jedino što vam treba je partnerov pogled i dodir njegovih usana.
Ponekad ljubav boli. Toliko jako da zbog nje poželite nauditi samome sebi. Ali zašto? Zašto nekoga trebamo toliko da ne možemo podnijeti da ga nemamo? Vjerojatno zato što se bez njega osjećamo kao da nam fali dio sebe, osjećamo se praznima.
Nažalost, ne završe sve ljubavne priče happy endom.
Razlog tomu je ljudska lijenost. Ne borimo se za svoje ljubavi, i to ne završi baš najbolje. Kad bi se barem malo potrudili osvojiti osobu, a ne samo sjediti i čekati da nam ona priđe, svijet bi bio drugačiji. Više ljudi bi se voljelo.
Najčešći razlog zašto ne prilazimo svom odabraniku/odabranici je strah od odbijanja. Pa što? Pa što ako nas odbije? Bar ćemo znati na čemu smo, i moći ćemo nastaviti sa svojim životom, bez onog pitanja „Što bi bilo kad bi bilo?“
Zato je moj savjet svim nesretno zaljubljenim teenovcima, pa i onim starijima: pokušajte.
