Capt. Jednostavna

Već duže vrijeme želim pisati o (ne)poticajnim okolinama, ali nikako da nađem vremena i živaca sjesti i uobličiti tekst, a da nije prožet mojim račvastim jezikom i da ima kakva takva obilježja normalnosti.
Kad čitam knjige o samopomoći koje mnogi u zadnje vrijeme nazivaju i američkom trash književnošću, u svim knjigama te vrste uvijek primjećujem jednu stavku koja se provlači kroz sve njih.
A to je "biti okružen sa pozitivnim i poticajnim ljudima".
Sad želim upitati sve vas koji čitate ovaj moj blog, nadam se da to nisu samo muški koliko primjećujem, i koga vraga vi muški stalno visite na mom blogu, koliko su vaše osobne okoline poticajne, odnosno pozitivne?
S kakvim ste ljudima okruženi na poslu, u svom domu, kad se nalazite sa prijateljima?
Jesu li pretežno negativni, realni, optimistični, utemeljeno pozitivni?
Da li ljude iz svoje okoline, a s kojima ste često u kontaktu, možete razvrstati?
Da li uopće primjećujete u koju skupinu ljudi spadaju, neovisno da li se radi i o vašem najbolje prijatelju koji je poprilično nesavršeni karakter?
S obzirom da sam započela ovu temu mogu dati svoj primjer za početak, nadam se ne i kraj, jer bilo bi mi vrlo zanimljivo kad bi ste dali barem neku opasku na ovo.
Ljudi iz moje okoline s kojima sam okružena u većem dijelu vremena su pretežno negativni moram na žalost priznati.
Jedan dio njih je vođen isključivo interesom, što je s jedne strane i razumljivo jer se svatko mora brinuti za sebe, s druge strane ti njihovi interesi u većem dijelu apsolutno isključuju druge ljude, njihove prostore, htijenja i želje, odnosno ti interesi su prožeti jednim teškim nedostatkom svake humanosti što na kraju ima za posljedicu ostvarenje individualnih interesa bazirano na
gaženju tuđih leševa.
Drugi dio njih zadržao je humanost u sebi, to i dalje održava, ali što se tiče borbe za bolji život ta sintagma u njihovom rječniku ne postoje. Umjesto toga postoje riječi poput letargija, inertnost, gotovanstvo i slični epiteti.
Utemeljeno pozitivnih sa nekim planom akcije, bilo kakvim, na žalost u mojoj okolini nema.
Iz tog razloga počela sam se s vremenom sve manje družit s mnogim ljudima s kojima sam se inače družila. Iako su to doista ljudi sa dušom i srcem, shvatila sam da se u životu samo vrte u krug, da si nisu voljni sami pomoći u nekim stvarima i sve više sam osjećala da i ja propadam s njima i da me samo koče u mom napredovanju kroz moj život. U bilo koje doba života ja ću ih uvijek naći na tom istom mjestu.
Često sam radila grešku i očekivala da ću naći te naveliko spominjane poticajne ljude i okružit se s takvim ljudima, no uvijek sam nailazila samo na "gore" od sebe, dok jednog dana nisam shvatila da ja moram biti inicijator promjena i oni koji će me pratiti su dobro došli, oni koji ne žele ostaju po strani.
Kad gledamo američke emisije i filmove uvijek tu i tamo možemo vidjeti neke njihove grupe samopomoći kako se sastaju, recimo one kao literarne grupe kod nekog u kući gdje se raspravlja o nekoj pročitanoj knjizi. Pročitala sam dosta zanimljivih knjiga kako si unaprijediti život, što financijski što duhovno ili zdravstveno, i da sad hoću stvoriti kao nekakav čitalački kružok, odnosno skupiti na jednom mjestu svoje prijatelje i s njima pokušati nešto organizirati, sprovesti u djelo, ja to ne mogu. Ne iz razloga što nisam za to sposobna, nego iz razloga što na samo moje spominjanje i oduševljenje pročitanim knjigama kod njih se nije pokazala ni mala trunčica zainteresiranosti "A što je to?" Prevladava jedna apsolutna letargija. I samo to.
Kad ovo pišem ne podrazumjevam pohađanje raznoraznih tečajeva gdje se može raspravljati o unaprjeđenju života, ovdje isključivo govorim o pokretanju malih mikrookolina oko svakog od nas, znači bez odlaska na tečajeve, bez interesnih druženja, kad se građani, ljudi, prijatelji nađu, žele nešto prodiskutirati i onda možda nešto pokrenuti, ili otići na zajedno na neke tečajeve, događanja, zbivanja, druženja koji im mogu činiti dobro u životu.
Dakle, u kakvoj mikrookolini vi živite?