Capt. Jednostavna

Vau ljudi kako nas bombardiraju s reklama oko Valentinova. Ludnica teška.
Izgleda da mi je ovo prvo Valentinovo, a da ne patim za ičim ikim niti mi išta nedostaje.
Ok ajde, narastao mi nos, nedostaje mi naravno moj muuuuuuuuuuuuuuž kojeg neeeeeemaaaaaaa jer se mom Kupidu ne dela, čovjek se očito propio negdje. I tko zna zašto.
No u svakom slučaju, s jedne strane te reklame upitne kvalitete i nametanje nečeg, s druge strane malo se zamisliš zašto si sam.
Dobro na temelju mojih dosadašnjih case study ja si ni ne razmišljam zašto sam solo jer nemam tu šta razmišljat.
Da imam dečka ili muža sigurno bih slavila Valentinovo. Jer bi mi to bila još jedna prigoda kad je nekakvo ozračje u zraku da svojoj srodnoj duši poklonim nešto što si on želi, a inače nema prilike to imati, možda bih po malo štedila tokom godine da mu mogu kupiti nešto skuplje i kvalitetnije, ili mu ispunila neku nematerijalnu želju koje dečki znaju imati kad počnu razmišljati.
Opet i ovako ga slavim. Šteta što sam sutra cijeli dan po radnim sastancima. Bila bih pozvala moje zlatne kokoši da se nacugamo kod mene i nemilice tračamo muške, osobito moje case studye i poklanjamo si bombonijere u obliku srca. Umjesto toga vjerojatno ću si kao gđica na slici obuči moje nove mrežaste čarape i štikle, popiti si nešto fino, gledati MTV, već danas puštaju ljubavne pjesme :), ili si nafrljiti nešto što volim na DVD i odmarat sa katalozima kozmetike i donjeg rublja. I maštat o dečkima iz Black Hawk Downa. Nekad život zna biti jako fin.
Možda si sutra kupim i one žvakaće sa tetovažama pa po sebi polijepim sve one likove iz crtića. A onda drugi dan na sastanku na jednoj ruci Miki Maus, a na drugoj Šiljo, hehe kako bi me gledali.
A nekako mi je i žao što će sutra dosta ljudi biti nekako pritajeno nesretno. Oni koji nisu još našli svoju srodnu dušu i osjećaju se prazno i lutaju. I oni drugi okovani vezama bez smisla gdje moraju glumiti i gdje su nesretniji nego da su ostali sami sa sobom.
Ispada da bilo kako okreneš nije dobro.
Ali opet i opet.
U ovom svijetu zla slavimo sutrašnji dan. Ipak se njime promovira ljubav. Gledajte krajnji cilj. Svaki lijepo proživljeni trenutak zlata je vrijedan. Zanemarite pohlepne trgovce i glupe novinare. Izvucite sjećanja na prošlost i zašto ste baš s tim nekim s kojim jeste.
Mojim mrežastim čarapama i štiklama sutra će isto biti ok.
Biti ćemo same i zadovoljne. Jer smo same, ali nismo slabe.
I to je nešto zar ne :)

Ajde divljaci moji sretan sutrašnji dan i nemojte biti u depresiji :)

Ne znaš što će biti već sutra. Ali moj životni recept je iskrenost. Mislim da tako nekako lakše preživljavaš. Barem ja tako funkcioniram.
Opet sam poprimila svoj oblik.
Shvatila sam neke nove stvari. I da vjerojatno sad u 30 - ima prolazim krizu srednjih godina. Neke to spopadne puno kasnije, a ja mislim da je mene to sad ščepalo i da pred menom stoji cijeli život svakakvog stvaranja.
Najrađe bih da idem svojim putem i da se ne obazirem na ljude oko sebe, ali ne možeš biti sam.
Tako mi je u ovih mjesec i pol opet uletilo nešto što ne možeš definirat ni kategorizirati.
City nipošto i sex u tijeku.
Case study 1.
Prijatelj iz prošlog posta. Total me deprimirao. Ako sam s njim debatirala o Hitleru i Colinu Powellu to ne znači da hoću u krevet s njim. Ne javlja mi se nakon što sam ga odbila. Vjerojatno to i nije bilo prijateljstvo. Ili možda je, s predumišljajem.
Jedina dobra stvar koju je podijelio sa mnom je da većinu dečki koje srećem pričaju mi točno ono što želim čuti da bi dobili kao nešto. Također je još nadodao "Ako su prema tebi takvi možeš zamisliti kakvi su onda inače u životu, na poslu, prema kolegama, prema prijateljima, prema ostalim ljudima"
Tu je definitivno pogodio.
Case study 2.
Čovjek koji ništa ne stvara. Imao je blizu 40. Fin dotjeran uglancan i zgodan, frend od frendice. Čovjek izgleda kao prava prilika. Međutim, što reći na čovjeka koji ima skoro 40, a nema ničeg stvorenog, još živi kao student, čudi se kad pričam o hotelu u kojem sam odsjela u nekoj stranoj zemlji. On uvijek odsjeda u hostelu. I čeka gdje će da se uvali nekoj maloj sirotoj bogatašici. I onda nas nazivaju sponzorušama. Pih.
Case study 3.
Bankar. Muškarac pristao moja generacija, roditelji su nam iz istog grada, pravi kolačić. Ali velika zamka. Opet stara priča, možemo se naći kad on ima vremena. Ja nemam, ili valjda ne smijem imati nikakvih svojih obveza već svo moje vrijeme posvetiti očekivanju njegovog slijedećeg javljanja. Jesam li zaboravila spomenuti da negdje ima i neku curu u nekom zapećku, samo veza ima je kao na kraju. Uz ženu i 10, 11 djece doma sistem.
Case study 4.
Roker G, famozni G oko kojeg sam šizila ni sama ne znam zašto. Poslao mi poruku neki dan. Bilo mi je nekako drago, vjerojatno više mom egu nego meni, ali nisam bila nešto euforična kao prije. I ovaj put sam bila znatiželjna što će ispasti. I opet sam dobila isto što i prošle godine. Jedno veliko ništa :))))))))))))
Sad mi čak više i nije toliko žao jer...
Gorane moj, stvarno si sramota od čovjeka i muškarca, žao mi te je sada nekako skroz, molim te sredi se, postavi si ciljeve u životu, prestani lutati, realno sagledaj činjenice, teško je sve to, ali kreni stazom koje nema, gradi ciglicu po ciglicu, nikom danas nije lako, i sredi se više, jer sad si već jadan i žao mi te je jer u onim tvojim okicama ipak vidim nešto dobro. Daj sebi šansu vrijeme je i prestani živjeti u prošlosti. Ne možemo vratiti vrijeme.
I slijedeći put kad sretneš neku ok curu potrudi se biti barem malo bolji nego što si bio prema meni. Učini to za mene ako ništa drugo.
Nadam se da su ovi slučajevi ukupne nebuloze za ovu godinu.
A tek je drugi mjesec! :O

Godina je dobro krenula. Ali kao što kažu da bi znao što je dan moraš upoznati noć.
Već neko vrijeme družim se s jednim frendom. OK smo si, znamo se skoro jedno desetljeće, barem sam ja tako mislila, gotovo istih političkih uvjerenja, iste struke, dosta sličnih stvari nas zanima. I često svugdje znamo izlaziti zajedno. Kako u zadnje doba nemam baš puno muških frendova u životu, a time i manjak savjeta i mogućnosti sagledavanja svijeta i života sa muškog stanovišta, u principu svaki normalan dečko s kojim se može normalno pričati u moj svijet je uvijek dobro došao.
Tako sam i s tim frendom pomalo razvijala svoje misli i znanja u različitim vidovima koji nikad u sebi nisu sadržavali ništa sexualno, intimno niti išta blizu tome.
Barem sam ja tako mislila.
Neki dan sam ga zamolila za jedan savjet vezano za dečke i današnje odnose i neka njihova razmišljanja. Kako imam puno frendica, a one nisu muško, a svi frendovi koje znam su ili u vezi ili oženjeni pa s njima otvoreno pričat baš i ne mogu zbog frendica koje ih uvijek drže na uzici (što je po meni očiti dokaz nekvalitetne veze), tako se ponekad usudim ponešto pitati te moje singl frendove i neka njihova razmišljanja.
Međutim desilo mi se eto neugodno iskustvo da kad sam tog dotičnog frenda upitala za jedan savjet, on mi je na to dao ponudu za sex sa mnom jer smatra da smo oboje sami, tijelo traži svoje, a ionako smo si dobri. Ja sam naravno ostala neugodno iznenađena. I naravno da sam ga iz tih stopa odbila i direktno u lice mu na kulturan i nadasve jasan način rekla što ja mislim o svemu tome i o njegovom ponašanju i davanju takvih ponuda.
Kao prvo smjelost da na jedan totalno neuvijeni način mi predloži da bi se mi mogli i "puknut", do toga da ja tog čovjeka tako dugo znam i da ne znam od kud mu povoda da se usudi takvo nešto me uopće pitati. Jer uvijek sam ga gledala kao brata, zbijala sa njima psine koje neki put nemaju veze sa ženskim svijetom, do toga ako mu se i potajno sviđam to se uvijek može izraziti na jedan lijepi, pristojan i uvijen način, pogotovo ako ti je to netko koga dugo znaš,a ne nekog kog si jučer sreo u nekom baru.
U principu ja ga sada mogu pozvati na red, izgrditi ga zbog načina na koji je sročio ponudu, determinirati nove granice kretanja, a onda opet si pomislim što će biti dalje, hoće li postati još napasniji?
Čim i s jedne strane ima nečeg to više nije prijateljstvo.
Doduše sam mi se prestao javljati, pretpostavljam da mu je možda čak i neugodno.
No nije me baš toliko briga. Jer onako kako ja to vidim, da je bilo suprotno, da se on meni svidio, pa makar i samo u sexualnom smislu, sigurno mu nikad ne bih došla sa izjavom tipa ajmo se...ili izrazi sličnog tipa. Pogotovo jer se znamo jako dugo.
S treće strane žalosti me ta vječna ljudska slabost, pogotovo muška da u današnjem doista potrošačkom društvu ništa više nema vrijednosti, pogotovo ne nekakvo intimno zbližavanje dvoje ljudi.
Taj dan kad sam dobila tu ponudu navečer sam išla na jedan genijalan tulum gdje sam srela dvojicu drugih frendova, drugo društvo, kojima sam rekla što mi se dogodilo, a oni su mi na to samo rekli: "Na žalost to ti je danas postalo normalno, imaš npr. dvoje prijatelja pa ti se nudi nekakav sex, to ti je danas kao da nekome kažeš idemo na kavu." Njima je moja priča bila jako zabavna, štoviše poprilično ih uveseljavaju moji problemi dok im se ja pokušavam prijetiti ili od njih dobiti neki savjet kako sanirati nastalu situaciju. Koji naravno nikad ne dobijem :D
S pete opet strane, zašto, ali zašto muškarci sve uvijek tumače kao poziv na sex. Od minica, dekoltea, ako cura pita za neke malo drugačije teme, zašto muškarci uvijek razmišljaju nečim drugim, a ne mogu normalno sagledati što pitam i znanstveno mi objasniti neke stvari iz muškog svijeta. Zašto nas uvijek promatraju kroz sexualnu prizmu i zašto više ne znaju biti normalni pristojni dečki koji bi mogli curu nešto i stidljivo skrušeno pitati, pa makar bili i odbijeni za sva vremena?
Sve u svemu žensko društvo danas zbilja zlata vrijedi jer ovako družiti se sa dečkima na kraju dođeš na to da počnu neke puške pucat u nekim šumama u kojima nikad nisi bio. Niti ćeš.

Ove godine držim se sebe vrlo čvrsto. I držim se koliko god mogu toga sanjajući dan kada ću se gola valjati u neograničenim količinama novaca u velikom udobnom krevetu i taj novac će biti samo moj moj moj moj moj i moj. Oh da. život je nekad divan.
Doista u novcu ima više erosa nego u muškarcu. Isprobano i dokazano uh.
I tako postavljajući polako te svoje ciglice na mjesto koje im pripada uspjela sam si između ostalog nabaviti i najnoviju knjigu "Ljubav nije dovoljna - Vodič za žene kako zaraditi i pametno trošiti novac". Danas sam ju tek počela čitati i evo šta kaže u samom uvodu:

"Duboko u sebi, unatoč ljubavi prema karijeri i ponosu zbog financijske neovisnosti, dugo sam mislila o danu kada ću sresti muškarca s kojim ću poželjeti zauvijek ostati, maškarca koji će biti otac moje djece, kao o danu tijekom kojega će nestati većina mojih problema. Svoje ću emocionalno breme moći s nekim podijeliti i više neću morati razmišljati ni o mirovini, ni o nekretnini koju posjedujem ili ne posjedujem, ni o ušteđevini, ni o tržištu dionicama, ni o drugim sličnim stvarima. Naravno i dalje ću raditi i zarađivati, no moj će princ na bijelome konju sve te dosadne obaveze skinuti s mojih leđa i još mi u džep krišom staviti džeparac za kupnju kao neku vrstu bonusa."

Pročitavši to umrla sam od smijeha i pomislila:

"Princ na bijelom konju? Pa ja sam princ na bijelom konju hahahahahaha"

Taj uvodni odlomak točno opisuje moje misli u ovom dobu života. Takvog muškarca sanjam i želim.
Jel takav muškarac postoji?
Ne znam.
Mislim da je to jedno od onih pitijskih pitanja.

Netom poslije misli su mi se počele brzo vrtiti...

Pa da...
Pa da...
Pa da...

Pa mi žene smo danas prinčevi na bijelom konju!

Došlo je do zamjene uloga.
Muškarci danas nemaju balls.
Mi smo te koje se hvatamo u koštac sa životnim problemima, školujemo se, kućimo, skrbimo za roditelje i ostalu obitelj, radimo, zarađujemo.
SAME!
Doma si same popravljamo kad nam nešto krepa, same idemo registrirati auto, same idemo s autićem kod barba mehaničara na servis, pripazimo djecu od prijateljice i učimo se o brigi za djecu, same upravljamo svojim novcem, brinemo, tražimo informacije, trudimo se.
Same školovane, nepromiskuitetne, nealkoholne, nedrogirane koje želimo udomiti jednog nesavršenog muškarca koji bi nam uljepšao dane ovog života, izmamio nam vječni osmijeh na lice, dao nam slatku djecu.
A što na kraju realno dobijemo?
Jedno lijepo ništa, zero, nula, nada, niente, nicht ili kako se već piše.
I definitivno sam shvatila da smo mi ženske danas prinčevi na bijelom konju, a muškarci su danas...otprilike ne zna se šta su.
Imaju i po 38 godina i ne pada im ni na kraj pameti dignuti neki kredit i odseliti se od mame i tate. Šta bi se on selio kad mu mama skuha, popegla, malo počisti, uvijek dođe na gotovo. Dok neke od nas tako počnu živjet već sa 18, a još nismo propisno ni ispale iz neozbiljnog modusa srednješkolskog načina života.
Tako sam neki dan nešto radila u firmi. Konačno sam dobila svoj ured i sad ga uređujem sukladno jednoj sceni iz jednog poznatog američkog filma. I tako sam morala zabiti jedan čavao u neku daščicu koju onda okačiš na zid i nešto onda visi sa nje neću vam reći što. Al treba za svakodnevni posao. Uzela sam čekić i to zakucavala i ko za vraga u tom trenutku mi u sobu uđu nadređeni sa nekim zahtjevom. Ja niš i dalje kuckam, a oni umrli od smijeha. Kažu oni meni: "Ti si kao neki muškić haha". Na što sam odmah htjela replicirati sa činjenicom da ženska koja sama živi mora se sama brinuti za sve, na žalost nema muško koje bi se brinulo za nju.
Umjesto te litanije rekla sam samo onu moju mitsko-legendarnu rečenicu "Sad ću ja". I zakucala čavlić do kraja i sad to lijepo visi u uredu i genijalno izgleda i svi to dolaze gledat i samo čekam kad će me netko doć pitati kad ću mu doći farbat fasadu na kući.
Šta ćemo, tako je kako je.
Ne preostaje nam ništa drugo nego i dalje svako jutro probuditi se sa osmijehom na licu uz onu standardu:
"Another fucking day in paradise"