Capt. Jednostavna

Ove godine držim se sebe vrlo čvrsto. I držim se koliko god mogu toga sanjajući dan kada ću se gola valjati u neograničenim količinama novaca u velikom udobnom krevetu i taj novac će biti samo moj moj moj moj moj i moj. Oh da. život je nekad divan.
Doista u novcu ima više erosa nego u muškarcu. Isprobano i dokazano uh.
I tako postavljajući polako te svoje ciglice na mjesto koje im pripada uspjela sam si između ostalog nabaviti i najnoviju knjigu "Ljubav nije dovoljna - Vodič za žene kako zaraditi i pametno trošiti novac". Danas sam ju tek počela čitati i evo šta kaže u samom uvodu:

"Duboko u sebi, unatoč ljubavi prema karijeri i ponosu zbog financijske neovisnosti, dugo sam mislila o danu kada ću sresti muškarca s kojim ću poželjeti zauvijek ostati, maškarca koji će biti otac moje djece, kao o danu tijekom kojega će nestati većina mojih problema. Svoje ću emocionalno breme moći s nekim podijeliti i više neću morati razmišljati ni o mirovini, ni o nekretnini koju posjedujem ili ne posjedujem, ni o ušteđevini, ni o tržištu dionicama, ni o drugim sličnim stvarima. Naravno i dalje ću raditi i zarađivati, no moj će princ na bijelome konju sve te dosadne obaveze skinuti s mojih leđa i još mi u džep krišom staviti džeparac za kupnju kao neku vrstu bonusa."

Pročitavši to umrla sam od smijeha i pomislila:

"Princ na bijelom konju? Pa ja sam princ na bijelom konju hahahahahaha"

Taj uvodni odlomak točno opisuje moje misli u ovom dobu života. Takvog muškarca sanjam i želim.
Jel takav muškarac postoji?
Ne znam.
Mislim da je to jedno od onih pitijskih pitanja.

Netom poslije misli su mi se počele brzo vrtiti...

Pa da...
Pa da...
Pa da...

Pa mi žene smo danas prinčevi na bijelom konju!

Došlo je do zamjene uloga.
Muškarci danas nemaju balls.
Mi smo te koje se hvatamo u koštac sa životnim problemima, školujemo se, kućimo, skrbimo za roditelje i ostalu obitelj, radimo, zarađujemo.
SAME!
Doma si same popravljamo kad nam nešto krepa, same idemo registrirati auto, same idemo s autićem kod barba mehaničara na servis, pripazimo djecu od prijateljice i učimo se o brigi za djecu, same upravljamo svojim novcem, brinemo, tražimo informacije, trudimo se.
Same školovane, nepromiskuitetne, nealkoholne, nedrogirane koje želimo udomiti jednog nesavršenog muškarca koji bi nam uljepšao dane ovog života, izmamio nam vječni osmijeh na lice, dao nam slatku djecu.
A što na kraju realno dobijemo?
Jedno lijepo ništa, zero, nula, nada, niente, nicht ili kako se već piše.
I definitivno sam shvatila da smo mi ženske danas prinčevi na bijelom konju, a muškarci su danas...otprilike ne zna se šta su.
Imaju i po 38 godina i ne pada im ni na kraj pameti dignuti neki kredit i odseliti se od mame i tate. Šta bi se on selio kad mu mama skuha, popegla, malo počisti, uvijek dođe na gotovo. Dok neke od nas tako počnu živjet već sa 18, a još nismo propisno ni ispale iz neozbiljnog modusa srednješkolskog načina života.
Tako sam neki dan nešto radila u firmi. Konačno sam dobila svoj ured i sad ga uređujem sukladno jednoj sceni iz jednog poznatog američkog filma. I tako sam morala zabiti jedan čavao u neku daščicu koju onda okačiš na zid i nešto onda visi sa nje neću vam reći što. Al treba za svakodnevni posao. Uzela sam čekić i to zakucavala i ko za vraga u tom trenutku mi u sobu uđu nadređeni sa nekim zahtjevom. Ja niš i dalje kuckam, a oni umrli od smijeha. Kažu oni meni: "Ti si kao neki muškić haha". Na što sam odmah htjela replicirati sa činjenicom da ženska koja sama živi mora se sama brinuti za sve, na žalost nema muško koje bi se brinulo za nju.
Umjesto te litanije rekla sam samo onu moju mitsko-legendarnu rečenicu "Sad ću ja". I zakucala čavlić do kraja i sad to lijepo visi u uredu i genijalno izgleda i svi to dolaze gledat i samo čekam kad će me netko doć pitati kad ću mu doći farbat fasadu na kući.
Šta ćemo, tako je kako je.
Ne preostaje nam ništa drugo nego i dalje svako jutro probuditi se sa osmijehom na licu uz onu standardu:
"Another fucking day in paradise"