mladakucanica
ljudi roboti
jesmo li upravo to postali? gotovo da bih se složila. buđenje, posao, kuća, obaveze, ubijanje ono malo slobodnog vremena što nam je ostalo, higijena, sex, maženje, grljenje, spavanje i sutradan opet isto. kao da u životu varira jedino broj svađa koje se u jednom danu dogode među partnerima, u kući i na poslu te količina nervoze i brige koje nas prate, ovisno pod kakvim smo opterećenjem...
primjetila sam za sebe da kad upadnem u neke probleme i frke i strke, a ja onda laganini. opustim se mada znam da mi vrijeme curi i trese se tlo pod nogama. ne radim dobro pod stresom, pa ga se rješavam i onda kad ne bi smjela. ma zaboli me. ne isplati se gubiti živce zbog svega i svačega...
kako prestati biti robot, biti isti kao drugi, barbika napravljena u tvornici, na isti kalup kao i prethodne? ako nisi bitch nećeš opstati u ovom krvožednom beskrupuloznom uzmi-sve-što-stigneš svijetu. riješiti se stresa, to je jedna od primarnih stvari, bar meni. ne dajem da mi netko tj. nešto upravlja životom. od toga sam godinama pokušavala pobjeći za vrijeme svoje maloljetnosti. sad mogu i rješavam to na najbolji mogući način (zapravo onako kako znam). svi smo mi ljudi ok krvi i mesa.
