Support main, BTW

I napokon sam to spoznala.zapravo, u dubini duse sam to uvijek znala, ali sam uvijek mislila da se to moze promjeniti. Jucerasnji koncert Gorana Karana i danasnji razgovor s Anom doveli su me da konacno zakljucim: ja sam nula. Ja sam jeddno ogromno ruzno bice koje samo smeta na ovom svijetu. I ljudi s kojima sam se nazovi druzila to su cinili samo iz sazaljenja ili dosade. Nitko me do sad nije postivao kao osobu koja zaista jesam. Nikome do sada nije stalo do mene kao osobe, nego samo kao do sredstva ili stvari koja se treba iskoristiti da ne propadne. Ustvari, ne znam zasto ovo pisem. Kao da je vas upoce briga za mene. Sigurno ovo citate iz dosade ili zato sto ja citam vase blogove. Mislim, ustvari sam oduvjek znala da je tako. Ljudi su se nadamnom zgrazali ili me se cak i bojali zbog moje grube i neprivlacne vanjstine. Nitko se nije potrudio naci unutarnju mene ispod svog tog sala. Mislim, zar sam drugo i mogla ocekivati na ovom svijetu? Nitko ne voli buntovnike, pogotovo one koji jos uvijek traze u sto da vjeruju i protiv cega da se bore. Prije sam vjerovala da bi trebala priskrbiti barem malo ponosa ovoj generaciji koja kulturoloski i psihicki propada. Mislila sam da cu svojim mozgom ili glasom pomoci da ovaj svijet ne bude toliko sranje nego da nesto konacno krene nabolje. Sad shvacam da je u ovih proteklih 8 godina Sandro imao pravo. Ja sam nula i takva cu i ostati. Na kraju cu, koliko god moj trud i znanje bude veliko, biti sretna ako nadem posao cistacice WC-a u nekoj provinciji. U ovom postu nema nicega. Nema smajlica, slika glazbe... On je jednostavno prazan. Jer sad kad sam konacno spoznala da sam nitko i nista, izgubila sam vjeru u sve u sto sam vjerovala. Nikad vise nista nece biti isto. Osim mozda glazbe. Ona je uvijek nadahnjivala ljude da ucine velika djela. Bojim se da je za mene ipak prekasno i da me ona nece vise nadahnuti. Jer ipak sam ja nula i sumnjam da cu se vise ikad u zivotu dalje od nule pomaknuti...