petak, 31.03.2006.
bogek, bogek...hvala ti kaj je...PETEEEEEK :)
evo ga! tu je! stigao jeeeee!
 istina bog, još je crn i oni koji su zaspali prije ponoći još ne kuže da je tu, ali ja ga osjećam i čim se sjetim petka izmami mi osmijeh na lice.  ahhhhhh...hvala bogu! prije mi petak nikada nije bio toliko važan. možda zato što sam radila manje stresan posao, a možda i zato što sam često radila vikendom  u zadnjih par mjeseci petak je postao moja svetinja. i petak i ona dva dana koja dolaze iza njega.mislim da bi petkom svi trebali biti sretni. pa nije se valjda životni suputnik najpoznatijeg svjetskog pustinjaka robinsona uzalud zvao petko.  petak je poseban baš po tome što nije cijeli moj. ipak dio petka otpada i na posao, ali zato i je toliko sladak jer od trenutka kad dolazim na posao pa sve dok ne odem, hodam okolo s nekim zagonetnim smješkom. smješkam se kao "k'o vas jebe! još malo pa ću se odmarati, opuštati. možda mipi i ja skoknemo do vikse na moru...možda ne...WHO CARES!" u tome i je cijela poanta: mogu i ne moram što god hoću ili neću. petkom sam obično specijalno podjebantski raspoložena i nikad ne dopuštam ničemu da mi upropasti petak. ono što si moram obećati da ću se potruditi (đizs kako ovo daleko i utopijski zvuči  ) svaki dan živjeti kao petak! i tako bi i trebala. živčeke u kanticu i osmijeh na čubicu. je...da bar. nisam ja takva  ja sam po prirodi živček s velikom dozom cinizma u svakodnevnom ophođenju s ljudima i doživljavanju svijeta te verbaliziranju istog. samo kaj to interpretiram na jedan vrlo šarmantan način pa mi ljudi rijetko zamjere idem ja u krpe, mipi opet hrče pa ga idem prevrnuti na bok  (ak' uspijem  ) a bog zna, možda se i probudi pa me iskoristi seksualno  aj bok!  "ništa mi neće ovi petak pokvariiiiit...vap šu vari vari..." |
četvrtak, 30.03.2006.
oktanska djevojka
|
ovaj blog sam zapravo htjela pisati jučer, ali nikako nisam mogla uhvatiti vremena
tako da sad vjerojatno neće isijavati žari i strašću kao što bi da sam ga pisala dan prije, no...whatever...nekako sam u rezigniranom moodu danas pa ću pisati čisto zato što mi paše naslanjati prste na tipke.dakleM, oktanska djevojka je autobiografska priča iz tri djela prvi dio govori o jednom velikom prijateljstvu i ljubavi prema autima, drugi dio govori o internetu, ljubavi prema autima i mojoj najvećoj ljubavi - mipiju, a treći dio govori o svemu i svačemu, to ću točno znati tek kad ga počnem pisati.ajmo! "oktanska djevojka" - dio prvi nekim čudesnim tijekom događaja i ispreplitanjem poznanstava i prijateljstava, upoznah ja tamo negdje kasnih devedesetih dančija. i tako to postade jedno prijateljstvo vrijedno divljenja i tuđe zavisti. osim puno stvari za koje dotičnom gospodinu pizdomehaničarske struke imam biti zahvalna, imam mu biti zahvalna na probuđivanju jedne od mojih najvećih strasti. strasti prema brzim japanskim autima! a evo i kako i zašto...zahvaljujući dančiju dopala me u ruke jedna prekrasna crvena mazda 626 coupe. mislim da se nikada osim u toj mazdi nisam osjećala istovremeno nadmoćno, sexy, neuhvativo, nenadjebivo  ali ni tu prava priča ne počinje...prava priča počinje ovako: imali smo tako danči i ja neku kombinaciju i jaaaako nam se žurilo na autobusni kolovor prije nego ode jedan autobus s jednom nama tada jako važnom osobom. ja sam vozila i iako sam se trudila i mislila da vozim ultra-turbo-super brzo, slijedeće riječi su me razuvjerile: "pa jebemu, jel' ti znaš kako se brzo vozi???!!!" i to je bio ključni trenutak kad je jedinche naučilo tehniku vožnje niža,gas!od tog trenutka pa na ovamo, ako netko želi oraspoložiti jedinche, zna da je dovoljno dati joj ključ u ruke, udobno se smjestiti na suvozačko sjedalo i obavezno zavezati pojas iako je veliko prijateljstvo između mene i mog nebiološkog starijeg brata i prijatelja extraordinary zapelo negdje tamo u 2003, ostala je strast prema brzoj vožnji i puno lijepih uspomena...u nadi da ćemo se opet negdje sresti... --------end of part one------------ drugi dio slijedi jedan od ovih dana, a priča o tome kako su internet i brzi auti uspjeli povezati jedinche i mipija till next time -> may the force be with you! |
srijeda, 29.03.2006.
svaki početak je težak
|
vidim ja, sve je nešto postalo jaaako moderno pisati blog (eno ga i gđa.dvornik piše) pa si velim: "jedinche, pa kaj bi ti jedina bila de mode!" idem i ja pokazati svijetu da imam kaj za reći.
pokušala sam ja već pisati blog, ali nije mi baš išlo tada. bila sam u nekim blokadama. zapravo, bila sam dosta bezbrižna, a ja najbolje pišem kad me tište muke i nedaće. nisu to one muke svakodnevice: nitko me ne volli, nemam love, nemam posao...sva sreća da nisu! ma ne...mene muče neke druge stvari. ali o tom po tom, pisat ću o tome. da se vratim na gore spomenute svakodnevne muke ne bih li se samoj sebi pobliže opisala. dakle: netko me voli...netko me jako voli...on je mipi. mipi je moja najveća ljubav. mipi je visok 2,0m i ima oko 100 kg...mipi je čovjek mojih snova i mog života. mipi sad spava. u mraku je pa ga ne vidim, ali slušam kako hrče ne smeta me to što je čudno jer, sjećam se kako sam svojedobno dok sam još imala kontakt sa svojim gospodinom ocem, pizdila dok bi isti nemilice hrkao u sobi do.mipi lijepo hrče onda, imam ja i posao. imam ja dobar posao u jednoj vrrrlo popularnoj hrvatskoj TV kući. i volim ja svoj posao. istina, malo su mi tanji živci, a slobodno vrijeme cijedim na kapaljku, ali to valjda tak ide... sukladno tome, imam ja i love i mipi radi u jednoj popularnoj hrvatskoj firmi, sli nije TELEvizija, nego TELEkomunikacije. i nije TELE2. tako, od kad smo mipi i ja udružili svoje živote i financije, ide nam dobro. vjerojatno bolje nego većini hrvata... i sad bi čovjek pomislio pa što mene onda tišti? nije vrag da je posao? ja si nekak ne želim u to vjerovati, ali mislim da je. a možda mi je najlakše samu sebe uvjeriti da je riječ poslu sve od silnog straha priznati da je nešto drugo. svejedno, pokušat ću pisati blog redovno u nadi da će jednog dana iz tipkovnice istrčati uzrok moje ne-zadovoljnosti. mislim da ću sada otići i prikrasti se u mipijev zagrljaj...prestao je hrkati...idem... |
