srijeda, 06.03.2019.
12.02.2019. (rujan) 12.09. 2016. 02. 09. 2016. Samo dvojke i devetke. Z n a l a (n i) s a m
|
Prebrzo je došao taj rujan i ta Italija.
Vezuv nam se nadvio nad glavama. Nismo se ni snašli. Sinoć sam sama ležala na leđima i bilo mi je super. Znala sam da je pitanje vremena. Ti Tvoje usne Na meni i u meni Ostali smo bez daha, V, Pregorjeli A ja sam se zamalo i utopila. Znala sam da je pitanje vremena. Ali da ćemo pogoditi i datum… To nisam znala. Sretna ti 2. godišnjica, ljubavi  |
subota, 16.02.2019.
2016.
|
10.02.2019. (kolovoz)
Dragi moj(i) V Toliko dugo već nisam ništa napisala Da bih ti/vam Valjda Trebala zahvaliti. ---------------------------------------------------------- Idemo ispočetka. (Sve, samo ne to.) Vrijeme radnje: prije potopa. Ja – još uvijek bez diplome. Ti – odavno oduzet i izliječen. Mjesto radnje: otvoreno more. Zvijezde se razmnožile po tamnom nebu. Par sati prije, bila sam u bazenu, ti u avionu. Blaženo neznanje. Izlaziš iz stražnje sobe, ponosan, visok, držanje kao u generala. Ja izgubljena u svojim mislima, u potpuno – kako ću kasnije saznati – nebitnim, prolaznim propalim vezama i lošim odlukama. Gospođice, što želite, pitaš me, alkohol! Odgovaram, alkohol mi daj! Žuto. Donosiš mi žuto. Kažeš, odlučio sam (kakva ironija). Odlučio sam eksperimentirati. Odlučio sam eksperimentirati s. Odlučio sam eksperimentirati s tobom. Spremna sam, uzvraćam kroz smijeh. E pa... Zajebala. Zajebala sam. Zajebala sam se. Nikada nisam bila uistinu spremna |
dvanaest
|
Izgleda da ipak ne moram najprije strusiti bocu crnog kako bih proplakala. To je valjda dobro, valjda to znači da nisam još potpuno mrtva, i da te ipak neću moći dovoljno duboko zakopati u snijeg, u izblijedjela sjećanja, u plišane psiće i medvjediće koji vise s lustera. Valjda to znači da me bol još nije napustila, ne znam ni hoće li ikad, samo je promijenila oblik, prikazuje se drukčije, jer ipak, ovo sam neka nova ja, svukla sam svoju kožu, mora i ona… Sjećam se ljeta pred dvije godine, mjesečina me obasjava na prozoru, oko mene samo kamenje i drače, pjev cvrčaka na plus trideset… Krenula je kao toplina od stopala, prema koljenima, do želuca bi se već pretvorila u goruću lavu, u zapaljenu smjesu, a u grlu bi postala ono vino iz prve rečenice…Mogu ti pričati kako sam poželjela iskočiti iz kože od bijesa, od tvoje tišine, od ravnodušnih vriskova koji su dopirali do mene preko svih država koje nas razdvajaju… Tresla sam se, V, poželjela sam te dokrajčiti, ruke su već grabile olovku i papir, da potpišem tvoju smrtnu presudu, crno na bijelom… Što me u tim trenucima zaustavljalo, ne znam ni sama, neki bi rekli ljubav, ali imamo li mi to uopće, jesu li takve privilegije namijenjene grešnicima kao što smo mi? I sada ti pišem, pišem jer moram, pišem kao pred dvanaest godina, što znači da je vrag uzeo šalu, da je posljednji vlak već krenuo sa perona, i sada se lijeno kotrlja preko ravnica, bez buke, ravno, bez zavoja i ograničenja… Pišem, premda znam da ovo nikad nećeš niti pročitati, a kamoli razumjeti, no moja se bol promijenila, V, sada čuči u meni kao poražena ratnica, kao hrđa, hrapava pod prstima i slana na jeziku… Jer ipak, prošle su godine, a ja je još uvijek halapljivo gutam, izgladnjela, jer ne znam drukčije, jer ona još uvijek očajnički želi k tebi, da je umiriš, da je ispereš, i kome da objasnim kako je tvoja bol bolnija od moje, kako je osjetim preko svih država izvaljenih između nas, ali ipak, to si izabrao, V, izabrao si metastaze umjesto metka u čelo; tvoj je potpis, ipak, unatoč svemu, bio posljednji
|