klopa-klopa
četvrtak, 14.09.2006.
Progovorio, nakon 18god!
Papic je cugnuo pivu iz boce,povukao dim,nakrenuo glavu pogledom ufokusranim u moje oci i rekao: Stvarno zelis da ti pricam?-Naravno,cekam na to 18 god.odgovorila sam.Ta noc je trajala...ispricao mi je sve detalje za koje nisam imala pojima.Skoro su oboje poginuli,radilo se o sekundama.Kaze Papic da im je vlak bio na putu gdije su trebali proci,on je poceo obilaziti vlak,ali Tomiju se nije hodalo,htijeo ga je preci odozgora,u sekundi se popeo,na vagon i u cucem polozaju zvao Papica koji je gurao bicikl,da mu ga doda da ga on prebaci prek vagona na drugu stranu,Papic je krenuo,dodati mu bicikl.U tom trenutku se buraz isprvalja u stajeci polozaj,cuje se zaglusujuc zvuk i exploxija.Tomi u plamenu leti po zraku i pada na zemlju.Vatra bukti iz vagona,Papic trci prema burazu i baca na njegovo goruce tijelo kamenje s pruge.Trci nogometna momcad s oblizjeg igralista i deru se na Papica da ga ne dira,da ce i njega visoki napon stresti.Papic veli,ja sam grabio i grabio,u noktima mi je bila zemlja i trava kako sam ga sipao tim kamenjem.Nepopmicno u tisini sam ga pustala da nastavlja pricu,hrabro sam to sve slusala.Nakon sto je ugasio vatru,dosla je hitna pomoc,onda se vise ne sijecam sto je bilo,rekao je.Ja se sijecam,dosao si simo,pitao moju mamu gdije je tata!Da???-Veli da nema pojma!!!Da se sijeca samo kad ga je odfurala murija,na ispitivanje i dugosatno maltretiranje.Ovdije se mjenja covijeku zivot...Dolazi sprovod,nitko sa njim ne prica,cijela ga skola gleda kao krivca.Jedna profacica,koja je meni bila jako draga,mu je rekal nesto na sto mi dode da ju sad potrazim i stresem za ramena.Rekla mu je na dan sprovoda- Steta sto ti nisi poginuo umjesto njega! Papic je slovio za ,,promasen slucaj,, A buraz za,, buduceg umjetnika,, slikao je cudesno dobro!Papic je mrzi ne odlazi na njezine satove,povijesti i zemljopisa.Zatim se urote likovnjaca i svabica i sve tri mu zakljucuju kulju iz cetri predmeta.Papic opet pada razred.Problemi mu se nizu u krug...Naravno da me ne zeli ni vidjeti,nejgov zivot postaje pakao.Problemi sa stracima,sijedi,decko je naglo posijedio,(nije on taj ,,sijedi,,) vode ga u bolnicu,ispituju,propituju,ide na promatranja,zavrsava na Vrapcu,rijesava neke debilne testove,sve prolazi kao nad naravno dijete,ali s nekim kurslusom koji mu nemogu otkriti.On suti,nikad nikom ne spominje.dogadaj toga dana 23.4.1988. njegov zivot gubi svaku smisao,osijeca se krivim,ne zeljenim ne voljenim i sam se pita zasto on nije bio na Tomijevom mjestu...i tako zivi...godinama...Otvara se te noci,nakon ocevog sprovoda,otvara se uz par pivi i kutiju ispusenih cigareta,oslobada svoju dusu.Geldam ga u tisini,grlo me pece,nemam mu sto reci.Osijecam nepravednost okolnosti koje su pale na tog decka,samo zato sto je bio na krivom (ili pravom) mjestu u pravo vrijeme,koje mu je promijenilo zivot,sudbinu...s goreg na jos losije...pa di je tu pravda.?Zamislite te male, zatupljene, primitivne sredine,kad se okrivi nekoga samo zato sto je bio tamo.Ta profesorica,da Bog da ovo cita,prepoznat ce se definitivno.S velikim postovanjem,nek se bar isplace za svoju jezicinu i potrazi u kvartu tog decka te mu se isprica.To je najmanje sto trazim od nje!Mozda se sto da popraviti!!!Nevjerovatna prica,mene je sokirala,jer nisam imala pojma sto je sve taj covijek(danas covijek) tada dijete od 14god, prosao.Godine koje mu se nemogu povratiti,sijeda kosa koja mu ne moze posmediti,bol u dusi koji je ne izljeciv,nije umro jedan,tog dana umrla su obojca,samo je Tomi otisao na nebo a Papic nastavio zivot u paklu.Ni kriv ni duzan!Nevjerovatno!!!Bila sam bespomocno ljuta,ljuta na okolnosti na malogradanstvo,na svoju intuiciju koja mi je govorila da nesto nije u redu s tim deckom i da treba s njime pricati.Sto sam mogla sa svojih 11god.Odbio je moju pomoc!Ali sad sijedim pred njim u crnom,blijeda,bolesna,u praznoj ocevoj kuci,sama,u soku od cijele price koja je sutjela 18 god.Prilazim mu;Dozvoli mi da te zagrlim,izustila sam jedvacujnim glasom.-Ti si za mene HEROJ,ti si ovim rukama spasavao mog brata,ti si zbog njega patio cijeli zivot,ja te oslobadam svake krivnje,osijecaja manje vrijednosti,svake boli,svakog razloga zbog kojeg se osijecas lose.Od dans si novi covijek,imas slobodnu moc volje i odluke da zapocnes novi zivot,s velikim uspijehom.Nikad nije kasno,buraz,nikad!Mogu li te zvati buraz.-mozes,sister! Odgovorio mi je nekim odlucnim glasom!Voljela sam taj dan!Osijetila sam Boziji prst,koji me je umjesto u Venezuelu,na aerodromu preusmjerio u Croaciu.Sprovod nije bio samo od mog oca,vec od starog covijeka koji je patio u Papicu,pokopali smo ga sa prosloscu,novi PAPIC JE ZAPOCEO NOVU STRANICU!!!Tako mi je drago,zbog tog covijeka...Uglavnom nemamo pojma sto se dogada s nasim bliznjima.Jedna trauma ne dolazi sama,nosi sa sobom niz njih...sve nas je obiljezila ta nesretna smrt moga brata.Koliko je godina potrebno propatit da bi se ljude saslusalo,utjesilo...da bi se rane zaljecile...Nemoj te odustati kao plaha djevojcica s 11god.-kao ja tad.Obratite paznju na ljude oko vas...Slijedite instikt,sigurno ce vas dovesti do nekog rijesenja iz frustrirajuce situacije!!!Pricajte ljudi!Volim vas!Znate sto mi je na kraju pred jutor ,oko 05h Papic pokazao.?Tetovazu s krizem na kojem su inicijali moga brata: T.K.
