Jazzie

Započela sam pauzu od bloga zbog nekih sasvim drugih razloga, a na kraju mi se svidjelo čitati i nepisati, dobivati mailove "vrati se" i biti spominjana na raznim blogovima. Trebala je pauza potrajati dosta duže, ali jednostavno osjećam potrebu podijeliti neke najnovije događaje iz moga života s nekim. Ne želim da to budu moji prijatelji jer ne želim gledati njihova lica dok im to govorim. Vaša lica bar ne mogu vidjeti.

Pročitala sam prije par dana kroz kakve muke Barba prolazi sa svojom bolesti i ostala sam šokirana. Jučer sam na mail jednoj Bettybop odgovorila da je život dug. A sinoć tuširajući se i razmišljajući što ću obući za današnji cro-a-porter (btw. bravo Dem!), napipala sam poveću kvržicu na dojci. Što mi se sve prolomilo glavom u sljedećih par trenutaka teško je opisati. Od onoga ma sigurno to nije ništa, to zamišljanja vlastitog sprovoda.

Odmah ujutro otišla sam svojoj doktorici koja ipak nije otkrila da je to neki čudesni turbo veliki potkožni prišt, nego mi je napisala uputnice za ultrazvuk, punktiranje i kirurga. Naime, kvržica je već poprilične veličine i gotovo je sigurno već sada da ću morati to kirurški odstraniti, bez obzira o čemu se radi. Doktorica se čudi da kako to nisam prije otkrila jer je izraslina već dosta velika.

Kako se na preglede čeka mjesecima, sad se potežu veze i vezice (bok Parahice!) kako bih što prije došla na red. Vjerojatno ću već sljedeći tjedan ići obaviti te pretrage pa će i citološki nalazi biti ubrzo, što neće otkloniti problem, ali će bar onda prestati ovo glupo iščekivanje.

Osjećam se, osjećam se... toliko jadno, toliko bespomoćno, toliko skršeno...