Jazzie

Evo, sa tjedan i pol zakašnjenja započinjem svoj putopis o Amsterdamu. Sve je krenulo na nizozemskoj granici, kada me carinik skoro deportirao doma jer nisam imala „šengensku vizu“. Sva sreća došao je šef, koji valjda nešto i zna o svom poslu, pa mu je rekao da ljudima iz Hrvatske viza zapravo ne treba. Ipak, carinikova želja se ostvarila pa je damu koja je bila iza mene, inače iz Benina, uspio deportirati jer joj je viza istekla.

U sami Amsterdam sam došla u šest sati ujutro. Dan je već svanuo. Grad je bio odvratno prljav, sa svih strana pijanci i drogeri, vraćajući se sa sinoćnje pijanke. Štetajući se sa praznog Dama (inače glavnog trga), prošla sam ulicom u kojoj se nalazi policija. Iz stanice je upravo izašao neki lokalni diler (valjda je prenoćio u muriji), zapalio si joint i nastavio svojim putem. Kroz par minuta, četiri policajca su izjurila iz stanice, trčeći se uvalili u dva auta i pod sirenama nastavili za svojim poslom. Moj prvi dojam je bio čuđenje.

Tako sam ja lagano ušetala u Red Light District (četvrt crvenog svjetla, svjetiljki ili kako hoćete). E, tu je čuđenje preraslo u zgražanje (pomiješano sa strahom da će me netko staviti poput lutkice u izlog). Razgažene kurve nakon cjelonoćnog posla su me dozivale iz izloga, dileri jezivog izgleda su me vukli za rukav nudeći mi ecstasy i kokain, skupi mercedesi su se lagano drajvali (ja sam samo očekivala kada će nas netko izrešetati)...


(photos by Jazzie)