Jazzie

Jedna tipična hrvatska zabluda je i ona „samo kod nas takva osoba može raditi na toj i toj poziciji“. Logično očekujemo da su vani svi školovani, ali prije svega dovoljno stručni za posao koji obavljaju. Zgražamo se nad činjenicom da mala na šalteru u banci ne zna ispuniti neku tamo kvazi-uplatnicu i uzvikujemo „toga ima samo kod nas“.

Ja sam se našla u banci usred Njemačke i pokušavala otvoriti račun. Bankarska službenica je morala ići pitati šeficu koji su uvjeti za strance pri otvaranju računa, iako je meni nekako logično da im je to jedna od osnovnih zadaća. Pri ulazu u Nizozemsku carinik me skoro deportirao sa granice jer je bio uvjeren da nemam odgovaraćuju vizu u svojoj putovnici. Iako sam mu ja, na tečnom engleskom, objasnila da meni, sa hrvatskom putovnicom, ne treba viza, on je bio mudar i pametan, na svom ne-tečnom engleskom. Na kraju je došao njegov šef i potvrdio da meni viza zapravo ne treba. Ovdje se radi o osobi koja po cijele dane samo u putovnice bulji, a bome Hrvatska nije neka zemlja svjetlosnim godinama udaljena od Nizozemske.

Ono opće vjerovanje, da je hrvatsko obrazovanje odlično, samo se djelomično potvrđuje. Iako je po meni naše obrazovanje dobro, u svjetskim, ili ako hoćete europskim razmjerima, ono nije uopće prepoznato i priznato. Sa hrvatskom diplomom ste u svijetu nitko i ništa. Nula. Ako završite neki tehnički fakultet, u trajanju od četiri i pol godine (devet semestara), vani će vam to priznati kao bachelor, odnosno kao fakultet koji traje tri godine. Da bi stekli titulu „master“ morate ste školovati još dvije godine, učeći zapravo ono što ste već učili (osim ako ne promijenite struku ili smjer). U prijevodu – dvije godine života extra gubite zarađujući ništa ili neku siću!

Ipak, u svrhu poboljšanja našeg obrazovnog sustava stalno se daju usporedbe sa svjetskim. Nastojimo se približiti svjetskim standardima. I pri tome opet naravno krivim. U posljednjim studijama o europskim obrazovnim sustavima najboljim su proglašeni oni skandinavskih zemalja. Zanimljivo je da su ti sustavi građeni na obrazovnom sustavu DDR-a, koji je čak i istočna Njemačka odbacila, prihvativši onaj zapada. Kod nas se u istom smislu, uvijek bježi od svega istočnog i na silu se približavamo zapadu – bitno je da piše zapad, nije bitno što on nosi sa sobom!