Jazzie

Oduvijek sam bila nekako na granici samopouzdanosti i prepotencije. S vremena na vrijeme preskočim tu granicu i budem samopouzdana, ostatak vremena jednostavno prepotentna. Razlog je moj prethodni post, na koji ste mi vi udijelili toliko komentara potpore da sam se raznježila cijela. Zanimljivo je da me niti jedna osoba nije pitala što mi znači naslov, koji nije imao ama baš nikakve veze s postom. Nije ništa značio – to je samo bila moja večera taj dan...

Moje vegatarijanstvo ide odlično. Ne fali mi meso gotovo uopće. Papam puno ribice, puno povrća, voća... Jedino osjećam nedostatak „jačine“ – onog što mi daje pečena svinjetina naprimjer, te me to tjera da jedem nešto više slatkiša, posebice meni omiljene čokolade. Sa lješnjacima. A alergična sam na lješnjake. Ali toliko ih volim jesti da trpim posljedice – pečenje u grlu, svrbljenje u ušima (ne pitajte što to znači), curenje nosa, crvene oči itd... Toliko dugo sam već alergična da sam se navikla.

Sljedeći vikend putujem. Putujem u jedan predivan grad. Neću vam reći koji. Iskreno jedva čekam. Trenutno sam u fazi proučavanja online city-guide jer želim svoje vrijeme tamo iskoristiti najbolje moguće. Nadam se da će me vrijeme poslužiti. Kada se vratim složiti ću jedno lijepo predstavljanje tog grada, u kojem su vjerujem mnogi već bili.

Zanimljivo je kako vam se putovanja uvuku pod kožu. Još prošle godine nisam uopće razmišljala o tome – nije to bila moja furka. Onda sam igrom slučaja (kako to čudno zvuči) putovala kojih mjesec dana i posjetila četiri euoprske metropole. I ostala – vau šokirana koliko mi to godi i koliko to volim. Od početka ove godine startala sam sa putovanjima – bio je tu Pariz (Graz sa curama nećemo brojati), Berlin, a sada je na redu On. U planu mi je još jedna destinacija ovaj mjesec. A lista budućih putovanja je poveća...

Ljeto ću provesti na moru. Hrvatskom moru. Želim se mjesec dana samo kupati i ležati na plaži. Sva sreća da je tamo gdje idem pjesak. Ja volim pjesak. Većina ljudi s mora ga organski ne podnosi te preferiraju kamenje i „divljinu“. Ja sam kontinentalka i ne pada mi na napamet razbijati svoja stopala po škrapama. Čak niti plivati ne volim previše. Moj je gušt leći se u plićak (pješčani, naravno) i pustiti valove da me zapljuskuju. Onda se vratiti u kućicu i pojesti toliko lubenice da jedva mogu disati poslije. Sjediti ispod suncobrana i čitati neku od svojih knjigica... A toliko ih još ima nepročitanih na mojim policama. Čekaju bolje dane.

Ovo ljeto mislim da ću malo Dana Browna studirati, a imam i Paulo Coelho zaostatke još za odraditi. Trebala bi i nešto od Gabriela Garcie Márqueza pročitati jer mi se jako svidio, još prije šest-sedam godina, kada sam pročitala „Ljubav u doba kolere“, ali nikako da ulovim vremena za još nešto njegovo.

Odoh sada učiti. Nabili su mi komplekse ovi blogeri koji stalno spominju tu groznu riječ na „i“ koja čeka sve nas studente narednih dana. Neću reći tu riječ. Možda nestane...