srijeda, 06.08.2008.

I dalje sama...

Oko mene samo sretni ljudi. Nitko ne mari za mene i moje osjećaje. Nitko me ni ne vidi. Nitko me ne primjećuje. Svaka minuta traje poput života. Nikako da prođe. A njega nema i dalje. Svaki dan vidim njegovo lice. Patim. Umirem. Nema ga još uvijek.

Poželim prijateljski dodir. Ali nema nikoga da mi ga pokloni. Da. I dalje sam sama. Oko mene i dalje samo tama. Stojim opet ispred beskrajnog ponora. Oko mene ledeni vjetar i tama. Napokon imam malo snage da se odgurnem. Odgurujem se. Padam. Fijuk vjetra oko mene. Padam. Ali usporavam. Vjetar prestaje fijukati. Tišina. Lebdim. Čujem glas. Nešto mi šapuće. Samo je tih. Ne razumijem šta mi hoće reći. Budim se. Satima razmišljam o tom glasu. Zatim se razljutim. 'Zašto me taj glas ne želi pustit da padnem?' Osjećaji se stalno miješaju. Ljutnja. Tuga. Bijes. I tako stalno. Kamo sve ovo vodi?!

Zašto sam STALNO sama?


22:27 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.