Manipulirana
06.11.2006., ponedjeljak
Luciju Šerbedžiju udario motor na pješačkom prijelazu i pobjegao
|
Nedavno sam komentirala o vozačku nekulturu vozača motora koji misle da im je dopušteno obilaziti automobile s lijeve i desne strane i ne paziti uopće na ostale sudionike u prometu. Upravo prije tri sata dogodilo se to isto ispred Oceane na pješačkom prijelazu. Lucija Šerbedžija je prelazila cestu na pješačkom prijelazu prilikom dolaska ne probe za novu predstavu koja se u INK sprema, automobil u dolasku je usporio u namjeri da propusti pješakinju preko prijelaza, no motorista koji je vozio iza njega nije to poštovao i zaletio se da ga obiđe. U tom obilasku udario je u nesretnu Luciju i pobjegao. Očevici su je podigli sa ceste i uveli u Oceanu svu bljedu i ozlijeđenu. Jako ju je bolila ruka i bila je sva natučena. Bilo mi je stvarno žao jer je doista trpila veliku bol. Policija je naravno pozvana, a Navojec, koji je u međuvremenu stigao odvezao ju je na Prvu pomoć. Svi smo bili zgroženi takvim postupkom motoriste koji je netragom nestao. U međuvremenu smo saznali da je zadobila potres mozga, te da je obrađuju kako bi joj tijekom noći operirali napuknuli lakat, a isto tako je zadobila i lom prsta na ruci. Motoristi je u tom bijegu ispala kaciga koju je policija odnijela i toplo se nadam da će prijestupnka pronaći i dobro kazniti. Nije mi jasno kako ljudi mogu biti tako bezosjećajni, ozlijediti čovjeka i dati petama vjetra ostavivši čovjeka na cesti. Pa ni psa se tako ne ostavlja, a kamo li živa čovjeka. Što da se u tom trenutku na cesti našlo dijete, taj bi ga mirne duše samljeo i odlepršao da spasi svoju guzicu umjesto da pomogne i prizna krivicu. U pitanju je izgleda bio mladi dečko koji je još i vozio suvozača na motoru, pa se pitam, tko tu djecu odgaja a da im ne usadi osnovni osjećaj za odgovornost i suosjećanje sa drugima bez obzira na posljedice. Strašno i prestrašno. Danas sam sličnu scenu i sama doživjela odlazeći kući sa posla oko 16 h,kada sam stala kod kružnog toka na punti propustiti pješakinju preko pješačkog prijelaza, mladi gospodin motorista se nije udostojio stati nego je prošao na dvadesetak centimetara od pješakinje i malo zaplesao na motoru. Sočno sam mu u sebi opsovala, i evo niti dva sata poslije toga dogodi se ista stvar. I sad, kakvu kaznu takvima propisati? Ja bih im doživotno oduzela i motor i vozačku dozvolu, jer više nije u pitanju slučajnost nego bahatost, bezobrazluk i bezobzirnost. Nadam se da će dotični motorista ovo pročitati i javiti se sam prije nego ga pronađu. A i njegovi roditelji neka se zapitaju kada dođe doma gdje mu je kaciga sa natpisom Viper. |
- 20:30 - Komentari (40) - Isprintaj - #
Dokle seže sjećanje......
|
Prilikom jedne rasprave o tome dokle seže sjećanje čovjeka svi su se jednoglasno složili da se čovjekovo sjećanje unazad doseže do njegove četvrte godine. Nisam se složila sa njima jer imam posve drukčije iskustvo. Do svoje pete godine sam živjela u jednoj staroj kući koje danas više nema i još se sjećam njenog izgleda, unutrašnjosti, rasporeda prostorija. Netko bi rekao da je to sjećanje iz četvrte i pete godine života,no moje sjećanje seže još dalje. Godinama sam se pitala je li prizor koje se sjećam neki davni san, pa sam odlučila to i provjeriti. Ispričala to svom ocu. Sjećam se kako sjedim na kauču i gledam svoje male nogice obučene u roza odijelce, vidim svog oca koji kleči ispred kauča okrenut prema meni i njegove ruke raširene prema meni, nešto mi govori.... Imam još jednu sliku u glavi kako se nalazim, u naručju medicinske sestre koju grlim jako. Zatim još jedna slika mene kako ležim na nekom stolu i jako plačem i nakon toga me medicinska sestra nosi zamotanu u zelenu plahtu. Otac mi je sa čuđenjem objasnio da su to stvarne slike iz mog najranijeg djetinjstva. U prvoj sam imala manje od godinu dana i taj dan sam došla iz bolnice u kojoj sam provela duže vremena i morala sam se ponovo navikavati na svoje roditelje. Onu sestru koji sam jako grlila, smatrala sam mamom jer sam zbog dugog ležanja na zaraznom odjelu zaboravila svoju mamu i nisam se htjela odvojiti od nje. Ovaj treća scena se dogodila kasnije kad su mi kao maloj djevojčici mislim, prije moje treće godine morali obaviti lakši medicinski zahvat. Dakle, ipak postoji mogućnost da se negdje u udaljenom kutku našeg mozga nalazi i sjećanje na dan rođenja ili možda i sjećanje na život u maternici prije rođenja. Nedavno me iznenadio i jedan sadržaj sa neta gdje je beba Samuel Arnas kojem je još u mejčinoj utrobi bila dijagnosticirana razdvojenost kičme gdje su šanse za preživnjevanje bebe ravne nuli, prilikom operacije uhvatio doktora za ruku.Naime operacija je tekla tako da je kirurg napravio normalan carski rez, izvadio maternicu i kroz rez na maternici operirao maloga Samuela. Doktor Bruner je završavao operaciju kada je kroz još otvoreni rez Samuel pružio ručicu i uhvatio doktora za prst, kao da mu je žalio zahvaliti za poklonjeni život. Ostao je skamenjen nekoliko sekundi dajući fotografu vremena da to snimi. Izjavio je da je tada proživio najemocionalniji trenutak u svom životu. Dakle, naše sjećanje kao i naš život počinje još u majčinoj utrobi, a ne od četvrte godine, no izgleda samo rijetki imaju taj dar da se sjete tih davnih trenutaka svog života.    |
