Manipulirana
28.05.2006., nedjelja
Radni kutak....
|
Na naslovnici su objavili da ih interesira naš radni kutak gdje uređujemo nađe blogove, pa eto ja imam dva radna kutka, jedan doma gdje u miru pišem i na poslu kada u rijetkim trenutcima nerada napišem neki post, pa, dakle evo ih: Ovo je radni prostor kući izbliza i izdaleka..............     A ovo je radni prostor na poslu........     Za uvećanje, klikni na sliku............. |
- 17:01 - Komentari (33) - Isprintaj - #
26.05.2006., petak
Goran Navojec-Crni anđeo iliti Baal.....
  Dugo već očekujem premijeru najavljene kazališne predstave u INK Pula, redatelja Eduarda Milera pod nazivom „Baal“ Bertolda Brechta s Goranom Navojcem u glavnoj ulozi. Svaki dan ih susrećem u Oceani kada se u pauzama dolaze odmorit od skoro pa cjelodnevnog uvježbavanja uloga. I konačno, meni nesvojstveno kupila sam karte za premijeru dva dana ranije. Po najvećoj kiši odlučila sam otići i kupiti te dugo željene ulaznice za predstavu. Sva sretna kao da imam neznam kakvo blago u pretincu svog novčanika očekivala sam taj dan, taj 25.05.06. u 20.00 h kada ću to djelo moći pogledati. Nakon „Ribice“ koju su iskritizirali oni koji se nisu mogli ili znali uživjeti u glavni lik koji je savršeno odglumila Lucija Šerbedžija, očekivala sam uživanje u predstavi. Lijepo sam se odjenula zamjenjujući svoj casual image u elegantnu kombinaciju bijelih trapezastih hlača i prekrasne bluzice boje breskve iznad nježnog bijelog topića. Izabrala sam i sandalice boje breskve uz koji je dobro došla torbica od drvenih perlica i satena u istom tonu. Zaista sam htjela doći elegantna na predstavu jer to smatram poštovanjem pema izvođačima koji su puno truda, vremena i znoja uložili kako bi nam prezentirali djelo. I konačno, došlo je to vrijeme. U holu kazališta sklupljali su se ljudi, poznati i nepoznati. U toj gužvi zamijetila sam i poznata lica, kao što je bila Đurđa Adlešić, Tarik Filipović, Galiano Pahor……no sigurno ih je bilo još, ali moja 163 cm visine mi baš ne omogućavaju dobar pregled u masi. Nakon ulaska u dvoranu Male scene, i osvajanja sjedalice u prvom redu, zamijetila sam da je dvorana dupkom puna I još se tragalo za dodatnim stolicama. Ubrzo je započela predstava u kojoj je Navojec zaista dao maksimum i briljirao glumeći tog genijalnog mračnjaka Baala, umjetnika bez skrupula koji gazi preko ljudskih duša i osjećaja grabeći i koristeći njihova tijela i zarobljavajući ih emocionalno, gotovo kao neki vampir, kao neki mag čijoj se kontroli uma nisu mogli oteti. Ja možda nisam kompetentna dobro rastumačiti lik, no obrada lika autorice sa web stranice INK je bila ono što me je posebno zainteresiralo za predstavu, a tekst je glasio; U svibnju INK GK Pula najavljuje premijernu izvedbu jednog od najintrigantnijih komada velikog dramatičara i utemeljitelja tzv. epskog teatra, Bertolta Brechta. U naslovnoj ulozi Baala pulskoj publici predstavit će se Goran Navojec. Baal. Mijenjaju se tijela, prostori, godišnja doba, politika, priroda... Baal ostaje zauvijek. Pjesnik koji ne samo da stvara, već živi umjetnost – u tijelu sebičnjaka, pijanca, vagabunda, zavodnika, rasipnika, egoista i ubojice. Baalova destruktivna moć nosi pečat dijaboličnosti. On je kao sunce. Tko mu se previše približi, on ga - sprži. Ali usprkos svojoj destruktivnosti, on je demonski privlačan, kako za žene tako i za muškarce. Što je to što tako demonski privlači k crnom anđelu Baalu? On je beskompromisan, neustrašiv, nikoga ni za što ne moli i nikoga ne treba. On je SAM-SEBI-DOVOLJAN. Baal je spojen s tamom. On sam je tama, u kojoj usrkava ljude, da bi ih ispljunuo kao stihove. A oni, iako ga se boje, hrle k njemu, hrle u naručje crnog anđela Baala, kao da ih vuče nepodnošljiva privlačnost Tanatosa. Jer svi znaju da na kraju postoji samo NIŠTAVILO. I Baal to dobro zna. Upravo zbog toga tako halapljivo konzumira sve oko sebe. Njegova posljednja riječ je: “Zvijezde”. On stremi najvišem – ka besmrtnosti. Baal znači – čovjek nasuprot svemiru; čovjek nasuprot prirodi; čovjek nasuprot vječnosti. Baal je nesretan, tužan i krhki crni anđeo u tijelu čovjeka. Žanina Mirčevska To je njen tekst u kojem nisam mogla povjerovati da netko može vjerno skinuti ponašanje čovjeka koji je takav mračnjak. Ali skinuo ga je....ogolio ga je... doslovno Navojec i skidam mu kapu.....i njemu i njegovim kolegama i svima koji su pomogli odraditi predstavu. Stvarno je vrijedi odgledati to djelo. Opet ponavljam da Ravnateljica INK Saša Broz odabire pažnje vrijedne stvari i polako podiže kazalište na viši nivo, kao kad se diže zastor na sceni.....stalno ide na više...više...još više..... Naravno, ja nebih bila ja, kada nebih bar jednom škljocnula fotoaparatom. Za vrijeme predstave to nisam htjela, mislim da je nepristojno. No, kad su se na kraju svi glumci okupili na poklon, rekoh sebi.“E sad ožeži.....i eto....uslikah ih sretne.  Klikni na sliku da bi se uvećala. A sada malo o realizatorima djela: Redatelj: Eduard Miler Adaptacija teksta i Dramaturgija: Žanina Mirčevska Glazba: Livio Morozin i Eduard Miler Kostimografkinja: Tajana Meštrović Scenograf: Goran Petercol Dizajn i rasvjeta: Eduard Miler i Goran Petercol Glumci: Baal Goran Navojec Ekart Dražen Šivak Sophie Lucija Šerbedžija Emilija Ana Karić Johannes Ozren Grabarić Johanna Mia Krajcar Sudjeluju i članice studija INK: Kritičarka Anita Buhin Starija sestra Nina Veizović Mlađa sestra Glorija Grujić Mlada žena Zuzana Čulić Djevojka 1 Hana Žerić Djevojka 2 Irena Bilčić A evo i slike iz Oceane.....večeras.   |
- 17:56 - Komentari (7) - Isprintaj - #
09.05.2006., utorak
Vagabundina koliba
|
Iako je danas utorak, još uvijek sam pod dojmom izleta u Nedjelju. Tri tjedna smo se spremali na taj izlet. Naime, nikako da nas posluži vrijeme i “vrijeme”. Naš frend Ivo voditelj programa na Radio Maestralu, a veliki zaljubljenik u prirodu već dugo nam priča o tome kako postoji mjesto u Fužinama sa prekrasnom prirodom I prirodnom hranom, Planinarski dom “Vagabundina koliba”. Toliko nam je nahvalio to mjesto da smo ozbiljno zagrizli no stano smo odgađali taj izlet iz inih razloga. No u Nedjelju u 13.00 h napokon smo krenuli tamo. U jednom autu išli su Jelena i Zoran iz Oceane sa Ivom, a u drugom Ja, Robi i naš sin Marin. Dunja naravno, nije htjela sa nama ići uz ispriku da nema društva svojih godina i da je njoj to dosadno, pa smo je ostavili kod bake. Dakle sa autoceste Kikovica-Oštrovica skrenuli smo desno(gledajući iz smjera Pula-Zagreb) u Fužine, vijugavom cestom prošli Lič, pa malo svetište Majke božije od Snijega i zaputili se prema Planinarskim domu VAGABUNDINA KOLIBA smještenom na 864 mnv podno planinskog masiva Viševice (1428 mnv). Čim smo stigli, Ivo je okupio nogometnu ekipu sastavljenu od djece mještana, uzeo Marina za ruku i nestao iza doma na livadi. Mi, ostali dogovorili smo sa vlasnicom Draženkom (vrsnom kuharicom) klopu kad se vratimo i krenuli u lutanje prekrasnom prirodom, pomno pamteći kud smo prošli da nebi zalutali i ostali gladni. Na tom putu vidjeli smo i druge izletnike i oduševili se maštom mještana u izradi strašila. Neznam koga plaše te strašila, jer su za ptice prevelika,valjda jelene, veprove i medvjede....brrr. Nakon fine šetnje vratili smo se nazad i bili posluženi delicijama o kojima smo mogli samo sanjati. Dakle stigao je pladan sa predjelom: Kobasica od vepra, pršut od jelena, svježi sir sa biljkom «medvjeđi luk» koja raste svuda uokolo, kravlji sir u ulju sa začinskim travama i kruh od koprive. Kad nam je Draženka nabrojala što smo sve dobili na stol, malo smo zastali sumnjajući u okus svega toga, no kad smo počeli jesti nismo se mogli zaustaviti. To je bilo toliko dobro i ukusno, da je pravi dokaz tomu moj sin Marin koji se doma nateže za stolom sat i pol, a sada je sve probao i tražio još kruha od koprive. Nisam mogla vjerovati...... Sve smo slistili brzo....i započeli našu međusobnu foto seansu da što više detalja ponesemo za uspomenu, čekajući da se zgotovi glavno jelo-specijalitet kuće. Kako je već postalo prohladno, prešli smo u unutrašnje prostorije i sjeli za prave drvene stolove, pored pravog ognjišta planinarske kuće i gledali drvene rukotvorine okačene po zidovima. Mene su najviše, pored ognjišta, oduševile stare drvene skije i štapovi koje su mještani sami izrađivali u Vinodolu. Vrlo brzo stiglo je to famozno glavno jelo, Pladanj od raznih delicija sa žara. Nisam sigurna hoću li sve dobro nabrojati, ali krenut ću redom: Na stolu je bio domaći kruh, obični i onaj od koprive, a na pladnju male kobasice, dimljeni odresci, neke velike gljive i gljive bukovače, polpetice od koprive, kockice palente, i razno povrće(tikvice,mrkva, cvjetača,paprika) sve pečeno na žaru (ukljčujući i komade palente) te dvije hrpice jela od ječma. Fantazija mirisa i okusa. Navalili smo i probali od svega i nismo se mogli zaustaviti. Kad smo sve slistili, domaćica nas je poslužila slatkim likerom od bazge koji sama pripravlja. Kad smo na kraju dobili račun, cijeni tih delicija neću ni pričati jer nije vrijedna spomena. Reći ću samo da su u nekom trećerazrednom restoranu čevapčići i ražnjići za 6 osoba sigurno dosta skluplji. Saznali smo da je u ovom planinarskom domu moguć i boravak uz najavu, tako da planiramo i to. Cijena noćenja je vrlo prihvatljiva i odluka je pala da slijedeći put dođemo ovdje na dulji boravak. Kako se sunce već počelo polako spuštati spremili smo se teška srca za odlazak. Pozdravili smo našu domaćicu, obećali joj ponovno viđenje i krenuli nazad put Fužina. Imali smo još želju pogledati jezero Bajer oko koga se smjestilo mjesto. Prošetali smo oko jezera i uživali sve dok nije pao mrak. Krenuli smo puni utisaka, za Pulu žaleći što je prekratko trajalo naše uživanje. Na početku ovog posta stoji link na stranicu Turističke zajednice Vinodol na kojem je adresa, telefon i mail Planinarskog doma «Vagabundina koliba», pa ako želite, uvjerite se sami u moju priču, nećete požaliti. Sve o Fužinama naći ćete ovdje Turistička zajednica Fužiner, Asada, po svom starom dobrom običaju, počastit ću vas i slikovnim dijelom našeg izleta. Uživajte........... |
- 23:36 - Komentari (22) - Isprintaj - #
06.05.2006., subota
Mobitel ne-kultura
      Sve se više u posljednje vrijeme susrećem sa jednom novom kulturom ili nekulturom, a to je kultura služenja mobitelom na različitim mjestima. U kafićima je to redovno stanje, ali i u restoranu me to posebno živcira i držim to nekulturnim ponašanjem jer od mobitela nemaju mira ni oni za stolom ni gosti restorana. U školama nije ništa bolje..... Evo par priča: Priča 1. Za stolom u restoranu na poslovnom ručku sjedi šest poslovnih ljudi. Uredni, lijepo obučeni, začešljani dogovaraju posao ili poslovnu strategiju. Kad odjednom zvuk “tralalilala” i svi se počnu okretati prema svojim džepovima,iI aktovkama tražeći one male stvarčice koje se zovu MOBITELI. Govornika se prekida u pola riječi, koncentracija oko problematike dogovora opada i čeka se da jedan od grupe završi razgovor. Naravno neki iz grupe su rezignirani čekanjem, neki pretražuju svoje mobitele. Razgovor onog pozvanog mobitelom završava, i kao da se ništa nije dogodilo on traži da se razgovor nastavi. No čini se da je govornik u međuvremenu iznerviran i zaboravio što je zapravo htio reći. Kad se malo pribrao, započinje svoju rečenicu iz početka, drži svoj govor jedno dvije minute, kad ponovo “tabadabam” novi poziv mobitelom i opet isti postupak……..Da ne dužim, do kraja sastanka priču je prekinuo mobitel bar još sedam osam puta. Priča 2. Dvoje ljudi ulazi u salon automobile u potrazi za modelom koji bi kupili. Službenik u salonu ljubazno ih dočekuje i započinje svoj posao. Kreće sa pokazivanjem kataloga i objašnjavanjem čega sve ima u dodatnoj opremi, kad mu zazvoni mobitel. On se ispriča kupcima i prihvati poziv s mobitela. Pričica se malkice odužila, pa su kupci postali nestrpljivi. To prodavača nije zasmetalo, mirno je završio svoj razgovor te se okrenuo kupcima. Nakon par minuta ponovo mu zazvoni mobitel, ponovo se ispriča kupcima i prihvati razgovor. Kupci lagano uzimaju prospekte i izlaze iz salona. Nakon završenog razgovora prodavač pogledom traži kupce misleći da su se zabavili gledanjem izloženih modela….no njih više nije bilo. Priča 3. Našle se dvije prijeteljice na kavi. Jedna od njih crvenih očiju priča priji svoj problem. Prija je pomno sluša, no zazvoni joj mobitel. Prija prekida prjateljicu rukom i javlja se na poziv .Ucviljena prija čeka da ova završi razgovor. Kad je razgovor završen, ucviljena nastavlja svoju tužnu priču priji…..no eto, opet zazvoni mobitel i seansa se nastavlja. Ucviljena prija pokriva oči rukama pitajući se u sebi je li ikome u ovom trenutku stalo da sasluša na miru njene jade? Priča 4. U jednoj školi uvedeno je pravilo da učenici moraju imati ili ugašene mobitele ili ih držati sa prigušenim zvukom, ali najbolje na dnu školske torbe. Ok, dječica su njurgala ali su se nastojala držati pravila. No na nekim satima dogodilo se da ih je usred predavanja trgnuo zvuk mobitela. Pretrnuli su svi oni koji su u tom trenutku pomislili da su možda zaboravili isključiti ili stišati mobitel, no odahnuli su u trenutku kad su opazili profesoricu kak prilazi svojoj torbi, izvlači mobitel i javlja se na poziv. Kako je razgovor očito bio osobne prirode, zamolila je osobu s druge strane linije da pričeka, naredila učenicima da bidu tihi dok se vrati i otišla završiti razgovor na školski hodnik. Nakon 5-6 minuta vratila se kao da se ništa nije dogodilo. I sve bi to bilo razumljivo da je poziv bio zbog neke hitnoće, nedajbože bolesti ili smrtnog slučaja. Ne bio je to razgovor nakon kojeg se ona vratila nastaviti predavanje. A to u toj školi nije bio usamljen slučaj, niti je bio rijetkost. To se nastavlja i danas, tako da se učenici pitaju zbog čega u školi vladaju podvojena pravila i nisu dobili odgovor. Priča 5. Hoda žena ulicom, i taman prije raskršća zazvoni joj mobitel. Ne zaustavljajući se kopa po torbici u potrazi za mobitelom. Nalazi ga i taman kad je nasmiješena progovorila pozdrav....škriiiip...tup....tres i mrak. Odgovarajući na poziv mobitelom nije primjetila da je zakoračila na raskršće prometnice.......... Neću vam više pričati pričice. Iz ovih istinitih pričica kojima sam bila promatrač, a ova četvrta mi je ispričana možete zaključiti dokle seže naša mobitel kultura. Koliko su nam naši sugovornici i poslovni partneri važni dokazujemo im i pokazujemo upravo mobitelom. Rijetko sam primjetila da je netko pristupio poslovnom sastanku na način da je mobitel isključio. A neki se nisu u stanju ni ispričati kad prihvate poziv na mobitelu i ne primjećuju rezignirani pogled sugovornika koji se suzdržava od bijesa. Mene to posebno živcira, pogotovo kad sam usred obješnjavanja klijentu što mi sve treba od dokumenata i ovaj se javi bar na dva poziva i prekine me u izlaganju. Mislila sam da sam usamljen slučaj pa sam na Google-u ukucala rečenicu „mobitel za stolom“. Naletila sam na jedan forum o tome pa sam preuzela komentare dva forumaša, pa ih prilažem: 1.Komentar Moj mobitel nije vidljiv kad san vani, meni izgleda seljacki kad sjedu 5 ljudi za stolom i piju kafu i svi stavili mobitele na stol :bonk: Niti ne otvaram torbu svaki treci minut da vidim dali me neko zvao. 2.Komentar Ma seljackije je kada je ekipa valjda toliko na kavama da vise nemaju sta pricat.... pa su nerijetke scene da po dvoje-troje cetvero sjede za stolom i svatko nekaj prcka po svom mobitelu.... pa zvone mobiteli, netko razgovara, netko pise poruke.... UZAS! Ustao bi se od takvih, otisao, pa nek mi pisu i zovu me.... Psmtr i mobiteli u drustvu. Oni sluze za naci se sa drustvom, a ne za razbijanje istog. U kopanju internetom našla sam na nešto što bi se na nakim mjestima dalo upotrijebiti kako bi se stavilo u red nekulturne korisnike mobitela. Prvenstveno bi se ta spravica trebala uključit za vrijeme školskih satova i isključit za vrijeme odmora pa bi se cijela problematika mobitelefoniranja u školama riješila. Dakle evo dijela teksta o tim spravicama za sve one koji su siti nekulture služenja mobitelom: Stvorena je spravica nazvana komplicirano SH066PL2A/B, čiji je zadatak blokirati sve signale mobitela u krugu od desetak metara. Pitate se zašto bi netko blokirao signal? Postoji mnoštvo razloga: privatni, poslovni, politički, sigurnosni... Ljubavnice žele imati svojeg muškarca samo za sebe i ne žele da ga zvonjava ometa u privatnosti njihovih susreta, sigurnosne službe rado će blokirati signal mobitela na područjima u kojima se kreću visokidužnosnici kako bi spriječile eventualni teroristički napad, a sigurni smo kako ćete se dosjetiti i svih ostalih situacija u kojima biste i sami rado bili pošteđeni urlanja nekih neznanaca na telefon u vašoj blizini. Ometači signala rade prema jednostavnom principu: šalju svoj signal na istu frekvenciju na kojoj rade i mobiteli (u Europi 900 ili 1800 MHz, u Americi 800 ili 1900 MHz, a napravljeni su i ometači koji rade na obje frekvencije). Posljedica je tog ometanja nestanak signala mobilnom telefonu te samim time i nemogućnost razgovora. Čini se da su se ometači signala svidjeli korisnicima, pa postoje u nekoliko veličina. Osim onih koji blokiraju signal u krugu od 30 do 100 metara, stvoren je i SH066PL2A/B koji se prodaje privatnim osobama (po cijeni od 293 dolara) i koji djeluje u krugu od desetak metara. Izgleda kao mobitel, pa ga možete slobodno staviti na stol u restoranu i na miru uživati u svojoj večeri, dok ostali gosti vjerojatno neće ni primijetiti da nisu dostupni... Pravne regulative još nisu jasne u ovom slučaju, pa dok se ne donese neki konkretniji zakon, možete slobodno koristiti ovu spravicu. Zgodno, nema što. Zanima me kakva su vaša iskustva kad su u pitanju mobiteli i što mislite o spravici koja blokira signal............. |
