Kako mi se nedavno nekim čudom izbrisao post o vremenu kad sam, kao mala djevojičica stanovala u neposrednoj blizini Parka grada Graza, pokušavam ponovo skupiti kockice sjećanja i poslagati ih onim redom kako su bile poslagane ranije. Rođena sam 1966.godine kada je Pula bila manje izgrađena i zabetonirana, i kada je obilovala zelenilom.
Do pred osnovnu školu stanovala sam u strogom centru grada i igrala se u tom parku, čak se sjećam i adrese:Opatijska br.5. Danas te zgrade nema više….srušena je. Kada je
došla odluka iz grada da se sruši lijepa zgrada u kojoj je stanovalo nas tri obitelji, dodijelili su nam stan iznad Arene u bivšoj Rakovčevoj ulici. Naravno, moji roditelji su bili oduševljeni novim stanom (iako je imao svega 46m2) u zgradi koja je bila novijeg datuma, dok sam ja bila tužna što ostavljam svoj mali kvart koji sam voljela.
U našem susjedstvu je stanovala teta Jelena, žena starog pulskog obrtnika Tenjijakoji je izrađivao kistove u prostoru iza Gradske vijećnce i čije su kistove naručivali poznati umjetnici, kao što je bio Pikaso.Danas se nigdje ne spominje pok.Tenji Josip
pa ga se ovdje i sada želim prisjetiti. Tog tihog gospodina koji je sam konstruirao i stroj
za izradu tih finih kistova od prave dlake.Njegova žena, moja teta Jelena koju sam voljela kao drugu baku, često me vodila sa sobom kod njega kad mu je nosila ručak a ja sam uživala u njegovoj radionici. Svega je tu bilo i sve mi je on pokazao, a posao mu nije bio jednostavan. Prvo je na stroju za obradu drva izradio drške kistova i ukucao u njih broj ,da bi ih onda obojio u crni lak. Bilo ih je raznih debljina. U jednom kutu stajala je velika vreća u kojoj su se nalazile svinjske uši iz kojih su se dobivale dlake za kistove.
Dlake dobivene iz svinjskih ušiju bile su bijele , fine i mrvicu oštre, baš koliko treba.Nakon što bi izdvojio najbolje dlake iz svinjskih ušiju uredno bi ih poslagao u male papirnate prstene. I onda je proizvodnja mogla započeti, utaknuo je s jedne strane,dršku kista u neku stiskaljku u kojoj je bila metalna pločica, s druge strane dodao dlake i stisnuo. I nastao je kist, pravi pravcati lijepi kist. Imala sam ih u svim veličinama. Koristila sam ih kroz cijelu osnovnu školu i žao mi je da ih nisam sačuvala jer su bili neuništivi, kasnije su pripali mom bratu. Danas tek vidim koliko su vrijedni, ako ne novčano, onda sentimentalno…meni.
A da s vratim, na moje susjedstvo…park i mozaik. Dakle, Park Grada graza nalazio se u samom centru,preko puta brodogradilišta Uljanik. Prekrasan park sa mnogo bilja, grmova i kamenih ostataka iz rimskog doba .Posvuda su bili prosuti kameni stupovi s utorima, sarkofazi i kamene grobnice. A u blizini, u prizemlju, straga zgrade Zavoda za zapošljavanje, nalazio se rimski mozaik. Cijela jedna prostorija bila je otvorena i popločena mozaikom i prizorom iz rimskog doba. Tu je nekad bila rimska kuća i pretpostavlja se da je to bilo rimsko kupatilo. U tu prostoriju silazilo se metalnim stepenicama i tu sam ljeti uživala.Nekada nismo znali za klimatizaciju a u toj prostoriji je uvijek bilo ugodno svježe i u igri s loptom, ona nije imala kamo pobjeći. Danas je mozaik zagrađen željeznom ogradom. A park više ne nelikuje sebi. Da nema kamenih ostataka i nešto stabala koje nisu posjekli, teško da bi se prepoznao nekadašnji park iz kojeg se kroz gusto grmlje nije mogla vidjeti prometnica ni Uljanikova poslovna zgrada.
A sve je krenulo onda kada su srušili zgradu u kojoj sam živjela.Te davne 1972. stajala sam na jednom rimskom ostatku i plačući gledala kako kuća u kojoj sam živjela nestaje u oblaku prašine. Na tom mjestu nije nikla nova građevina nego je postalo parkiralište.A onda je i park polagano, kao starac koji gubi kosu poćeo sve više ćelaviti…….šteta.
No, kako život piše priče, tako je i moja priča ima jedan mali sretan završetak.Naime 2000.godine, nakon deset godina podstanarstva, kada sam konačno mogla podići kredit za kupovinu stana, pronađem oglas da se prodaje stan u potkrovlju u centru grada.Nešto mi je zaigralo oko srca pa sam predložila mužu da odemo pogledati stan. Kada samo se našli u centru sa prodavateljem stana, znala sam da me osjećaj nije prevario. Ugledala sam osobu koju poznajem iz djetinjstva, Ivana, nekadašnjeg dječaka koji je stanovao na istom katu gdje i moja teta Jelena.
Prepoznao me je. Budući da je njegova mama stanovala na istom katu, pazila ju je do smrti u zamjenu za stan. I sada je taj stan bio na prodaju…..Ušla sam u dobro poznati prostor i osjetila onaj isti ugodni osjećaj kao onda kada sam tu boravila, pa čak I ponekad prespavala kod tete Jelene. Ivan je imao dosta ponuda za taj stan, no ipak je čekao da ja dobijem kredit jer je znao koliko mi je stalo …i koliko sam voljela tetu Jelenu, jer ju je volio i on, i nije mu bilo svejedno tko će tu stanovati. I danas nakon preuređenja živim u prostoru za koji me vežu lijepa sjećanja. I tako teta Jelena i gospodin Tenji žive u mom sjećanju, kao i njihov sin Joško kojeg su prerano izgubili od teške bolesti kad je bio mladić. I njega sam poznavala, jer mi je crtao predivne slike likova iz crtanih filmova. Lijepo mi je ovdje, i osjećam da oni kroz mene žive u ovom prostoru i čuvaju moju obitelj.
Iz te prošlosti ostale su neke crno-bijele slike koje sam posudila od moje mame…..i koje su u stvari probudile moja sjećanja……….
Evo ih, kako bi bolje vidjeli detalje kliknite na njih da se povećaju.Ja sam u ovim kolicima….
  
Mozaik.....
  
  
A sad park, danas........
  
  
|
