Evanđelje po Luciferu

Katolička je crkva u Hrvata u srijedu, 7. rujna, obilježila godišnjicu smrti hrvatskog sveca Marka Križevčanina. Ubili su ga, nakon okrutnog mučenja, i tijelo mu na smetlište bacili, u slovačkom gradu Košice, na početku tridesetogodišnjeg rata, godine 1619, tamošnji protestanti, koji su u to doba na sjeveru Austrijskog carstva bili u većini, zato jer je ostao vjeran papi, Rimu, katolištvu. Piše o tome u srijedu u svojoj kolumni "Jutarnja propovijed" u "Jutarnjem listu" grkokatolički svećenik (to vam znači: priznaje papu, ali obrede vrši po istočnim običajima i oženjen je) Živko Kustić. »Ondje su pripadnici suprotstavljenih vjerskih skupina bili više zaslijepljeni mržnjom nego nadahnuti Evanđeljem na koje su se pozivali.« Svecem ga je proglasio papa Ivan Pavao II godine 1995. »Istaknuo je da time ne osuđuje one koji su ga ubili, nego ga slavi kao mučenika za slobodu savjesti. Jednako su poštovanja vrijedni svi oni koji su radije umrli nego da postupe protiv svoje savjesti.«

Ne osuđuje, zar zaista? Lijepo je to rečeno, prijatelju moj, ali… Što bi to stvarno bilo, "jednako su poštovanja vrijedni"? Što je recimo s onima, koji se na temelju svoje savjesti nisu željeli pokoriti papi, Rimu, katolištvu, koji su "protestirali" protiv vlasti crkvene hijerarhije, koji su tražili svoj osobni put vjere? Mogu li katolici štovati uspomenu i na njih?

Moj je braco propovijedao "ljubite svoje neprijatelje, molite se za one koji vas progone". Može li se to činiti ako se slave i uzdižu i za primjer ističu samo svoje žrtve, a samo zaobilazno i prikriveno, tako da tek onaj koji iz drugih izvora (protestantskih, svjetovnih, znanstvenih) zna o čemu se radi može shvatiti o čemu se radi? A prosječni vjernik to naravno ne zna, i ono što on ovdje čuje jest: "moramo braniti svoje, voliti svoje, moliti se za svoje".

Jer, dogodilo se to ubojstvo, kako spomenuh, na početku Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648), koji je opustošio srednju Europu, u kojem su bande fanatika i razbojnika sa obje strane, katoličke i protestantske, haračile, pljačkale, mučile, silovale i ubijale u ime Krista. Nakon što su na području Češke i Slovačke protestanti ubili neke katolike, u nastavku su rata katolici imali više ratne sreće i poubijali, masakrirali, kuće im spalili, žene silovali i genocidu podvrgli gotovo sve protestante na tim područjima, i vratili ih tako u krilo Svete Majke Rimske Crkve. Njemačka je u tom ratu izgubila 40 posto stanovništva, Češka 50 posto. (Svaka čast vašim "svjetskim ratovima" dvadesetog stoljeća, ali to je bila prava, krvava, šekspirijanska drama po mom ukusu!)

Danas, gotovo 400 godina nakon što je Marko Križevčanin mučki ubijen, Češka je u odnosu stanovništva prema religiji izuzetan slučaj među bivšim socijalističkim zemljama: petnaest godina nakon pada komunističkog sustava, gdje je ateizam bio proklamirana državna religija (ateizam je, naravno, jedna od religija, nevjera je oblik vjere), danas kada ljudi imaju pravo slobodno se religijski izjasniti, više od polovice stanovništva izjavljuju da su ateisti! Naročito katolička crkva rapidno gubi poklonike. Surovi progoni kršćana koji su dovodili u pitanje dogme Rima i privilegije visokog svećenstva započeli su u Češkoj još početkom 15. stoljeća, kada se pojavio Jan Hus i reformatori husiti i taboriti, koji su težili idealima izvornog kršćanstva. (Zahvaćena je bila, naravno, i susjedna Slovačka.) Nije li ljudima danas, jednostavno, dosta? Dosta im je fanatika koji mrze u ime ljubavi, ubijaju u ime samilosti, ratuju u ime mira.

Tko ima uši, neka čuje. Tko ima nos, neka njuši.

A vi se sad pitate zašto ja, Lucifer, najednom branim one bizarne ideje koje je propovijedao Spasitelj? Pa, on je moj mlađi brat. On je moj stariji brat. Ako on nestane, i ja ću s njim. Bez mene, kakvog bi smisla imala njegova žrtva?

Zar mislite, kada je rekao da treba ljubiti svoje neprijatelje, da je mene isključio? Ja sam dio Božjeg plana. Bog je dio mojeg plana.