01.10.2010., petak
GODINA A - 13. NEDJELJA KR. GOD.
|
TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) GOSTOLJUBLJE JE SVAKAKO JEDAN VAŽAN OBLIK KRŠĆANSKE LJUBAVI I SVJEDOČANSTVO VJERE »Tko napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu ne će propasti plaća.« (Mt 10,42)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Nitko ne može drugoga ljubiti ako ne zna prihvaćati ljude s kojima dolazi u dodir. Prema shvaćanju Biblije gostoljublje je svakako jedan važan oblik kršćanske ljubavi, djelo milosrđa i svjedočanstvo vjere. Kao starozavjetni primjer jednog takvog gostoljublja pokazuje nam danas jedna ugledna i imućna žena Šunamka čiju je gostoljubivost prema proroku Elizeju Bog nagradio na neočekivan način. Šunamki nije bilo dosta što je Elizeja pozvala k svom stolu nego je i nagovorila muža da mu prirede posebnu sobicu sa svim potrebnim namještajem kako bi se mogao u nju svratiti i otpočinuti kad god prođe onuda. Izričito veli da to čini ne samo zbog toga što je prorok po svojem zvanju Božji čovjek nego se ističe i osobnom svetošću. A Elizej je svoju svetost pokazao i time što je iz zahvalnosti prema dobročiniteljici htio i on njoj ukazati neku uslugu. Kad prorok nije znao čime da odvrati ženi, sjetio se njegov sluga Geharije kojega prorok tretira kao savjetnika i prijatelja. Sluga zna da je njegov gospodar Božji čovjek i kod Boga uplivan i da može na dobročiniteljicu zazvati Božji blagoslov kako bi njezin brak postao plodan i ona dobila dijete. Na prorokov poziv žena dođe, ali iz poštovanja prema Božjem čovjeku zastane na ulazu. »Dogodine u ovo doba – reče joj [Elizej] – zagrlit ćeš sina u naručju.« (2 Kr 4,16a)  Giorgio Vasari: Prorok Elizej Ne događa se svakom dobročinitelju da bude toliko i tako brzo nagrađen, ali svatko može biti siguran da mu zbog gostoljubivosti ne će propasti plaća na nebesima. Ako Božje sluge, svećenike i sve druge kršćane resi ta stalna krepost gostoljublja prema bližnjemu, ljudi će lakše shvatiti da je i sam Bog ljubav. To je bila i ostaje želja Isusova da ljudi gledajući naša dobra djela slave Oca našega koji je na nebesima (usp. Mt 5,16). Dakle, Krist veliku važnost i veliku nagradu pridaje činu primanja brata. Od srca primati brata znači izlaziti iz svoga egoizma i aktivno se zanimati za njega, posvetiti mu nešto našega vremena, naše ljubavi i našeg poštovanja. Iz takvih susreta može se izaći i te kako osvježen i uzajamno obogaćeni. Sv. Pavao je prvim kršćanima preporučivao: „Pripuštajte jedni druge u svoje društvo, kao što je i Krist vas pripustio.” (Rim 15,7). Eto nam uzora za naše primanje kad se radi o našoj braći. Kako je Krist prihvatio nas, tako i mi moramo prihvaćati jedni druge. A Krist nas je prihvatio iako smo grešnici, prihvatio nas je badava, prihvatio nas je unatoč neizmjernoj razlici koja postoji između njega i nas. Prihvatio nas je u svetom krštenju za svoju braću i sestre i tako smo po njemu postali djeca Božja. Po krštenju smo i mi zajedno s Kristom umrli starom čovjeku grijeha i zla da bi skupa s njime suuskrsli u novoga čovjeka istine, pravde i ljubavi. Svojim učešćem Kristovoj smrti i ujedno i njegovu uskrsnuću, mi postajemo nova bića, obnovljena stvorenja. »Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom« (Rim 6,4) Nama kršćanima ne bi ništa koristilo naše sjedinjenje s Kristom po njegovoj smrti i uskrsnuću, ako ne bi pustili da i kroz nas struji njegov život koji će se očitovati u našem životu. Ako nas Kristova smrt po krštenju oslobađa grijeha, njegovo nas uskrsnuće obogaćuje njegovim životom, a to je život u Bogu, s Bogom i za Boga. »Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.« (Rim 6,5) To naše novo stanje djece Božje treba da se odrazuje i u novom djelovanju, odnosno u konkretnim djelima ljubavi i milosrđa prema drugim ljudima. Dužni smo upotrijebiti sve svoje duševne i tjelesne sposobnosti da činimo dobro. Snagu ćemo za to crpsti od našega Gospodina Isusa Krista. A tu snagu On nam neprestano pruža u svojoj riječi i u svojoj hrani. Tko hoće ima odakle da živi. A tko se udaljuje od tih dvaju stolova, Božje riječi i Božje hrane, taj vene i umire. Zato tko posve slijedi Krista, taj će biti nanovo slobodan i za ljubav prema ljudima, a pogotovo prema svojim najbližima. I to je nova »nadnaravna«ljubav koja uspijeva bližnjega ljubiti u Bogu i radi Boga. A prije nego postanemo za to sposobni moramo se posve odlučiti za Krista. Stoga naša odluka da slijedimo Isusa treba ići sve do granica smrti. Nju je Krist označio križem na kojemu se umire i gubi zemaljski život. Što je mnogima dalo snago čak i za mučeništvo nije ništa drugo nego uvjerenje da time Kristu pružaju najveći dokaz svoje ljubavi i neograničene privrženosti. Ne traži Isus od svakog svojeg sljedbenika toliku žrtvu, ali je njegova riječ jasna i odlučna. »Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.« (Mt 10,38-39) No čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi pitao što će za to primiti. Isus je i tu posve jasan i upravo božanski velikodušan: takav će sebi osigurati vječni život u Bogu. Drugim riječima to znači da svaki onaj tko nije pripravan iz ljubavi prema Kristu izgubiti čak i život, izgubit će vremeniti i vječni u Bogu; a tko ga žrtvuje za Krista, zapravo samo produžuje svoj život u svu vječnost. To znači vjerovati Bogu i vjerovati sa svom ljubavlju u njegova Sina Isusa Krista. Nitko se ne smije ispriječiti između nas i Krista. Gospodin treba uvijek biti prvi u našem životu. To zahvaća i u najintimnije familijarne odnose. Ali još i više: pravi kršćanin ne može Isusu pretpostaviti ni svoj vlastiti život, ni samu svoju dušu. Hoće se dakle velikodušnost i odrješitost, ako želimo biti doista njegovi učenici. Kršćani će umjeti uvijek sačuvati potrebne i zdrave odnose sa svojima, ali nikada ne račun svoje posvemašnje pripadnosti i aktivnog opredjeljenja za Isusa i njegovo kraljevstvo. Zato Isus poziva sve ljude na velikodušno prihvaćanje njegovih vjerovjesnika i samoga Evanđelja. Prihvatiti njegove učenike – poslanike znači prihvatiti Isusa i Oca koji je praizvor svakoga poslanja. »Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji mene posla.« (Mt 10,40) Isusa je poslao Otac nebeski, pa tko prima njegove apostole isto je kao da prima njega. Tako se Bog spušta u svoga poslanika i sakriva se u njegovoj ljudskoj riječi i činu. Uvijek je Gospodin onaj koji šalje: tijekom povijesti po jedanput udijeljenom zadatku kao što su poslanje i nasljedstvo pape i biskupa i u neposrednom pozivanju pojedinaca bilo gdje i bilo kada. Uvijek vrijedi Isusova riječ apostolima: »Tko vas sluša, mene sluša.« (Lk 10,16) Tko tako gleda i s tom vjerom prima njegove poslanike čeka ga velika plaća isto kao da je primio samoga Gospodina.  Gospodin se nije samo poistovjetio sa svojim apostolima, nego i sa svakim najmanjim i najpotrebnijim pa obećava nagradu i za čašu hladne vode koju damo u njegovo ime. »Tko napoji jednog od ovih malenih – kaže Isus – samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu ne će propasti plaća.« (Mt 10,42) Eto toliko je pažljiv i darežljiv naš Bog. Takvi treba da budemo i mi prema drugim ljudima, osobito prema potrebnima i svojim bližnjima. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Kr 4,8-11.14-16a Ps 89 (88),2-3.16-17.18-19 Rim 6,3-4.8-11 Mt 10,37-42 |